U minutu 28:07 dokumentarnog snimka britanskog novinara Michaela Nicholsona, nastalog u razorenoj vukovarskoj bolnici potkraj studenoga 1991., zabilježen je prizor nade usred pakla opsade: branitelj Saša Đuđar na rukama drži tek rođenu kćer Emili, nježno je ljubi u nos i pokušava zaboraviti ratnu stvarnost. Djevojčica je bila jedno od 13 beba koje su u tih dana ugledale svjetlo dana pod kišom granata, dok su ranjenici i medicinsko osoblje u podrumu pokušavali spasiti goli život.
Emocija zabilježena u kadru obišla je svijet zahvaljujući britanskom dragovoljcu Steveu Gauntu, koji je prije nekoliko godina snimku objavio na YouTubeu. No samo koji dan nakon nastanka videa, u bolnicu ulazi agresorska vojska s popisom zatočenika. Među imenima je i 23-godišnji Saša. Odvajaju ga od supruge Sanje i novorođene Emili i odvode na Ovčaru. Ondje je, prema svjedočenjima preživjelih, mučen i pogubljen.
Posmrtni ostatci Saše Đuđara ekshumirani su 1996. iz masovne grobnice na Ovčari. Uz tijelo je pronađen džemper u kojem je snimljen s kćeri te zlatni lančić s privjeskom na kojem stoji Sanjino ime. Pokopan je 3. ožujka 1997.
Emili danas ima 34 godine. Oca poznaje tek s ekrana, ali njegovo mjesto u njezinu životu ostalo je neupitno. „Pročitala sam negdje da to što znaš da netko koga voliš više nije tu, ne znači da ikada prestaneš čekati... Ja ću ga zauvijek čekati... Jer, volim ga zauvijek…”, zapisala je.
Trideset i četiri godine nakon pada grada, kratki poljubac iz podrumskog rodilišta i dalje svjedoči o životu koji se rađao usred smrti — i o cijeni koju su vukovarske obitelji platile za tu zraku nade.