U improviziranom podzemnom skloništu u središtu Hersona – vjerojatno najopasnijeg grada u Ukrajini – djeca se natjeravaju između plastičnih stolica. Iznad njihovih glava lete minobacačke granate, topnički projektili i dronovi s obje strane rijeke Dnjipro, gdje se ukrajinske snage suprotstavljaju ruskim postrojbama.
Za nekoliko sati provedenih u ovom skrovitom podrumu rat gotovo da prestaje postojati. Kada se detonacije previše približe, odgajatelji pojačaju glazbu ili glasnije zaplješću, kako bi zaglušili eksplozije.
Prema procjenama humanitarnih organizacija, svako treće dijete u Ukrajini već četvrtu školsku godinu zaredom nastavu pohađa u izvanrednim uvjetima. Na prvoj liniji, poput Hersona, razorene škole uglavnom su prešle na internetsku nastavu. No mjeseci provedeni u domovima i skloništima ostavili su traga: djeca zaostaju u gradivu, komunikacijskim vještinama i razvoju samopouzdanja.
„Moj sin me pita zašto ne smije van. Kaže da ga mogu ubiti i u kući i na ulici – nema razlike”, priča Valentina (37), majka petnaestogodišnjeg Klava.
UN ističe da su civilne žrtve u porastu, ponajviše zbog ruskih udara dalekometnim projektilima i napada dronovima na gusto naseljena područja. Od početka invazije 2022. poginulo je ili ranjeno više od 3 000 djece – gotovo 150 školskih razreda.
Basement koji spašava djetinjstva
Tajna igraonica smještena je u stambenoj četvrti i otvorena je radnim danom za mališane od godinu dana do tinejdžerske dobi. Osmislio ju je Oleh Turčinski, 60-godišnji predsjednik mjesne stambene zajednice.
„Podrum smo u 2023. pretvorili u sklonište. Kad sam vidio kako djeca napreduju jer mogu provoditi vrijeme zajedno, shvatio sam da im ovdje možemo pružiti puno više”, objašnjava Turčinski.
Stručnjaci za mentalno zdravlje ondje pomažu djeci savladati tjeskobu, nesanicu i poteškoće u razvoju, uključujući autizam. Turčinski se prisjeća dječaka koji je mjesecima živio u podrumu tijekom okupacije i zbog stresa razvio dijabetes: „Isprva je odgovarao samo s ‘da’ ili ‘ne’. Sad mu se samopouzdanje polako vraća.”
Osnivač centra i sam je platio visoku cijenu ostanka u gradu. Prošli mjesec dron je pogodio kuhinju njegova stana na 12. katu dok je supruga kuhala večeru. On je zadobio ozljede glave i tijela, a supruga je još u kritičnom stanju s tijelom punim gelera. „Svaku noć čujem njezin vrisak – toliko je bio užasan”, govori Turčinski. Ipak, dodaje da ne želi napustiti Herson: „Ne mogu ostaviti ovu zajednicu i djecu.”
Valentina i Klav također su ostali bez doma nakon udara drona. Sada žive kod prijatelja, često bez struje i interneta. No najviše je plaši sinova ravnodušnost prema detonacijama: „Bojim se da sam ga previše pokušavala zaštititi pa više ni ne reagira.”
Dok se stanovnici grada prilagođavaju životu pod zemljom, roditelji i volonteri u improviziranom centru nastoje djeci vratiti djelić bezbrižnosti. Ili barem, kako kaže Valentina: „Postojimo, ne živimo – ali barem ovdje dolje mogu zaboraviti na rat.”