Uoči i tijekom prvih mjeseci Drugog svjetskog rata jugoslavenska trgovačka mornarica – tada 77 brodova s 4 563 pomorca – našla se rasuta po svjetskim lukama, od Baltimora i New Yorka do Rio de Janeira i Saigona. Ratni metež, strah od podmornica i neizvjesna sudbina domovine potaknuli su val pobuna, štrajkova i dezertiranja koji su potresli gotovo cijelu flotu.
Najglasniji bili su zahtjevi za većim plaćama i izvanrednim nagradama. Posada parobroda Boka u teksaškom Beaumontu odbila je ukrcati staro željezo za britanske luke dok im se ne isplati dvostruka plaća mjesec dana unaprijed. Kad je brodar odbio, cijeli sastav je iskrcan; brod je otplovio pod panamskom zastavom i nekoliko mjeseci poslije potopljen je torpedom „U-138”.
Slični scenariji ponavljali su se redom:
• Drava – dio mornara dezertirao u Norfolku, a brod preživio rat pod američkom posadom.
• Federiko Glavić – napušten u Baltimoreu, kasnije ratni najam britanske vlade.
• Brodovi tvrtke Topić (Olga, Serafin, Ivan, Ante i Jurko) izborili su dodatnih 100 dolara ili 20 funti po članu, uz višednevne zastoje i gašenje kotlova. Na Serafinu je nakon mjesec dana otkazivanja plovidbe u Wilmingtonu čak deset pomoraca pobjeglo.
• Vid je 34 dana stajao u Lisabonu, a Dunav, Timok, Junak, Labud i drugi štrajkali su od Malage i Orana do Punta Delgade i Dubrovnika.
Vezivni konop među svim tim slučajevima bila je nesigurnost plovidbe Atlantikom i zahtjev da se rizik „naplati”. Kada je Pomorski odjel ministarstva 3. listopada 1939. zaprijetio oduzimanjem pomorskih knjižica, pobune nisu prestale, ali su dobile novu nijansu: potraga za skloništem ili neutralnom zastavom.
U Lisabonu su se četvorica jugoslavenskih brodova našla istodobno; dvadesetak ljudi iskrcalo se i uzelo talijanske papire samo da se domogne kuće – potom su ih vratili i otišli u Englesku tražiti ukrcaj na savezničke brodove. Skupina koju je poveo kostrenski kapetan Martin Kovačević preplovila je Atlantik, preživjela potapanje tankera Jolanda i njemačkog napadačkog broda Widder, te nakon pustolovine po Karibima stigla u Sjedinjene Države.
Talijanska diplomacija pokušala je u neutralnim lukama preoteti brodove pod jugoslavenskom zastavom. Kada je talijanski generalni konzul u Rio de Janeiru tražio da Sloga digne talijansku zastavu, kapetan Bartol Jelenčić ga je, uz podršku cijele palube, doslovno potjerao s broda. Sličan odgovor dao je i kapetan Mate Pezelj na Nikolini Matković u Montevideu – zaplovio je usred noći, pogašenih svjetala.
Američke luke bilježile su i dramatične intervencije vlasti. Na Kotoru je u Charlestonu policija uhitila 17 mornara nakon što je zapovjednik prijavio da je „većina posade – komunisti”. Četrnaest ih je doma poslano o trošku brodara, uz prijetnju da će ostati bez knjižica.
Poseban je slučaj ugovora Saveza brodovlasnika koje mnoge posade nisu priznavale. Pomorci s Izgleda zapisali su u konzulatu: „Ako brod plovi za luke sjeverne Europe posada se ima pravo iskrcati u Portugalu ili Španjolskoj.” Naposljetku su se svi, osim kapetana, upravo tamo i iskrcali.
Do sredine 1941. val pobuna jenjava. Jednima su ispunjene financijske želje, drugi su zamijenjeni stranim posadama, a treće su potopile podmornice – što je neumoljivo podsjetilo da je Atlantik tada bio smrtonosniji od svake pobune na palubi.
Mreža vojnih zahtjeva, nacionalnih podjela i osobne borbe za preživljavanje pretvorila je jugoslavensku flotu u živu kartu ratnog kaosa. Kapetani su branili zastavu, mornari tražili dolar više, a brodovi – bilo da su dobili nova imena poput Maycrest ili Ashcrest, bilo da su ostali vjerni starim – često završavali iste sudbine: torpedirani, potopljeni ili rasprodani daleko od domaće obale.
Do kraja rata izvorna jugoslavenska trgovačka mornarica nestala je s oceana, rasuta između savezničkih zakupa, stranih zastava i metalnog otpada na dnu mora. Ali priče o pobuni, inatu i borbi za svaki cent ostale su upisane u pomorsku kroniku Dalmacije, Kvarnera i Boke – kao podsjetnik da u ratu, osim topova i torpeda, tutnje i udarci strojarskih čekića o kotao kada posada kaže: „Ne idemo dok nam ne platite.”