Talijanski nobelovac Luigi Pirandello ponovno je u središtu pozornosti zahvaljujući dokumentarcu „Fiume o morte!” riječkoga redatelja Igora Bezinovića, koji je ovih dana osvojio Europsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarni film.
Film istražuje život i politički teatar Gabrielea D’Annunzija, pjesnika-ratnika koji je početkom 20. stoljeća od fašizma gradio spektakl, mit i javni performans. Upravo u razlici između D’Annunzijeva grandioznog pozorišta moći i Pirandellova kazališta sumnje otvara se, kako ističu povjesničari kulture, ključno pitanje europske modernosti: kakav odnos umjetnost zauzima prema autoritetu.
Dok je D’Annunzio glorificirao vođu i jednoznačnu istinu, Pirandello je na scenu uvodio lom identiteta i propitivanje svakog fiksnog značenja. U doba konsolidacije fašizma takav je pristup bio duboko subverzivan: svaki lik na njegovim daskama pokazivao je koliko je krhka maska „stabilnoga ja” i koliko se nametnuta istina može raspasti u susretu s različitim perspektivama.
Taj je paradoks – pisac čija su djela rušila temelje autoriteta, a koji je istodobno živio unutar fašističkoga okvira – i danas izvor nedoumica. Ipak, kritičari podsjećaju da Pirandellova drama nije u onome što likovi jesu, nego u onome što publika u njima prepoznaje. U eri društvenih mreža, gdje se identitet sve češće definira pogledom gomile, njegovo upozorenje o varljivoj slici vlastitoga „ja” zvuči iznenađujuće aktualno.
Pobjeda Bezinovićeva filma samo je dodatno naglasila tu svevremenost. Dok je D’Annunzijev performans moći danas predmet analize, Pirandellova subverzija podsjeća da umjetnost može biti najsnažnija upravo kada sije sumnju u velike narative i raskrinkava privid jedne, nedodirljive istine.