Prošlo je točno pet godina otkako je Slaven Zambata – legendarna „devetka” Dinama, reprezentativac Jugoslavije i ponosni Sinjanin – preminuo 29. listopada 2020. u splitskoj bolnici na Firulama, dan nakon što mu je pozlilo za volanom nedaleko od njegova stana na Bačvicama. Iako je pokopan na zagrebačkom Mirogoju, posljednje godine života proveo je u Splitu, svakodnevno obilazeći kvartovske trgovine, kafiće Versi i Tenis te šetajući od Bačvica do Zente.
Rođen 24. rujna 1940. u Sinju, u obitelji bokeljskih korijena, Zambata je prve nogometne korake napravio u lokalnom Junaku. Još kao tinejdžer privukao je pažnju Hajduka, no sudbinu mu je promijenio telefonski poziv glasovitog sportskog reportera Mladena Delića: „Čuj, Slavene, ako ti se Hajduk ne javlja, sidi na feratu i dođi u Zagreb, primit će te Dinamo, Pravni fakultet te čeka.”
U Maksimiru je Zambata izrastao u jednog od najvećih golgetera klupske povijesti i nasljednika Dražana Jerkovića. Za Jugoslaviju je odigrao 31 utakmicu i postigao impresivnih 21 pogodak, probijajući se ispred tadašnjih asova poput Vojina Lazarevića, Mustafe Hasanagića ili Pere Nadoveze. Unatoč žestokom rivalstvu Dinama i Hajduka, ostao je blizak s kapetanom „bijelih” Vinkom Cuzzijem, a u splitskoj sredini uživao je reputaciju gospodina staroga kova.
Izraziti sportski ponos i dalmatinski temperament pratio ga je cijeli život – od alkarskog Sinja, preko zagrebačkih studija, do kasnije splitske svakodnevice. Podsjećajući na Zambatine modrice od krampona i golove koji su rušili suparnike (nerijetko i Hajduk), obitelj i prijatelji danas ga se prisjećaju kao čovjeka koji je spajao Zagreb i Dalmaciju kad god bi nogometno nadmetanje prijetilo prijeći granicu dobrog ukusa.
Zambata je bio i dio mitskog terceta koji Hajduk nikad nije uspio zadržati – Ilija Petković na desnom, on u sredini, a Josip Skoblar lijevo. Hajdukov kroničar Ante Dorić znao je jadikovati kako bi ta navala „postala prvak cijeloga svijeta”. Umjesto toga, Petković i Skoblar otišli su u beogradski OFK, a Zambata u Dinamo, ostavljajući splitske tribine da zauvijek maštaju o neostvarenoj „bijeloj” supermomčadi.
Danas, pet godina nakon što se oprostio od zemaljskog travnjaka, Sinj, Split i Zagreb i dalje ga pamte – jedni kao beskompromisnog centarfora, drugi kao pristojnog sugovornika na Bačvicama, a svi kao simbol vremena kada su nogomet i viteštvo išli ruku pod ruku.
