Doktor, laboratorij i bolnički odjel prvi su prizori koji mnogima padnu na pamet kad se spomene zdravstvo. No u sjeni bijelih kutâ, daleko od operacijskih dvorana, djeluju patronažne sestre — žene koje svakoga jutra pokucaju na vrata kuća i stanova diljem Istre, donoseći savjet, utjehu i stručnu skrb.
„Mi ulazimo u domove ljudi, susrećemo se s različitim obrazovnim, socijalnim i životnim okolnostima. Nisu svi za patronažu”, kaže Tanja Mihelič, najiskusnija članica patronažne službe Istarskih domova zdravlja, koja u ovom pozivu provodi 45 godina. Još od 1981. godine Mihelič je posvećena preventivno-edukativnom djelovanju: trudničkim tečajevima, savjetovalištima o kroničnim bolestima te redovitim kućnim posjetima.
Radno jutro počinje administracijom, a nastavlja se obilaskom terena. Svaka patronažna sestra brine o otprilike 5 000 stanovnika „od začeća do kraja života”, kako ističe Kristina Paola Bros, zadužena za Šijanu, Jadreške i Šišan. „Često dođemo zbog jedne osobe, a obuhvatimo cijelu obitelj”, dodaje, podsjećajući koliko je posao dinamičan i sveobuhvatan.
• Vedrana Miloš Juranović: deset godina na terenu, privukla ju je raznolikost posla i izravni rad sa svim dobnim skupinama. • Marijeta Racan: iz ordinacije obiteljske medicine prešla je u patronažu jer joj je „logičan nastavak profesionalnog puta”. Jutro provodi s novorođenčetom, večer uz teško bolesnog pacijenta. • Maja Ljilja Švik: u službi od 2007., cijeni što „ima prostora za kreativnost i za davanje dijela sebe”. • Tonka Maloča Tomašev: pokriva pulske četvrti Vidikovac, Verudu, Monte Zaro i Mornarički park; najviše je raduju prvi dani u obiteljima s novorođenčetom, ali priznaje da su socijalno teške situacije sastavni dio posla. • Suzana Forlani: Vodnjan, Barbariga i Peroj njezin su teren. Od 2011. provodi preventivne programe u osnovnim školama južne Istre te naglašava koliko je „stalna edukacija” ključ opstanka u profesiji koja spaja zdravstvenu, socijalnu i pedagošku dimenziju.
Patronažna djelatnost danas se ponovno snažno oslanja na edukaciju: od tečajeva za trudnice, preko radionica o dijabetesu i hipertenziji, do preventivnih programa u školama. „Ljudi očekuju odgovore. Nekad ih imamo, nekad ne, ali važno je saznati i javiti povratno”, poručuje Racan.
Omjer stručnog znanja, empatije i prilagodljivosti ono je što ove sestre čini nezamjenjivim vezivnim tkivom između zdravstvenog sustava i zajednice. Svaki njihov korak — bilo da vodi do kolijevke, školskih klupa ili kreveta teško pokretne starije osobe — podsjeća na jednostavnu, ali često zanemarenu istinu: briga o zdravlju počinje ondje gdje ljudi žive, rade i odrastaju.