Svake godine između 20 i 40 tisuća ljudi u Hrvatskoj treba neku vrstu palijativne skrbi, a pomoć na kraju dobije tek 10 do 15 tisuća pacijenata. Preostalih 20-ak tisuća oslanja se na obitelj, kućne liječnike ili domove za starije.
Ravnateljica Uprave za zdravstvenu zaštitu pri Ministarstvu zdravstva Ivana Portolan Pajić opisuje jaz između planova i prakse: „Mreža iz 2024. omogućila je bolnicama da udvostruče broj palijativnih kreveta, s oko 350 na više od 730, no stvarni kapaciteti i dalje su ograničeni”.
• Trenutačno je u funkciji 77 palijativnih postelja – jedini hospicij u državi, riječki „Marija Krucifiksa Kozulić”, raspolaže s 14 kreveta, a još 63 ležaja nalaze se u stacionarima domova zdravlja. • Sustav je zasad ugovorio 63 od predviđenih 130 stacionarnih postelja te 46 od planiranih 73 mobilna tima.
Nova Mreža javne zdravstvene službe predviđa 130 postelja u stacionarima domova zdravlja te gradnju dvaju palijativnih centara – 30 kreveta u Koprivnici i 25 u Čakovcu. Uz to, najavljuju se i 20 kreveta u stacionaru Doma zdravlja Zadarske županije te 14 u istarskom Hospiciju „Blaženi Miroslav Bulešić”.
Portolan Pajić ističe da je izrada novog Nacionalnog programa razvoja palijative pri kraju. Naglašava bolje povezivanje svih razina skrbi, bržu digitalizaciju, jedinstvene protokole i uvođenje nacionalnog registra palijativnih bolesnika. Poseban naglasak stavlja se na jasniju ulogu volontera i neformalnih njegovatelja, ali i na rješavanje kroničnog manjka medicinskih sestara: „Palijativna skrb je zahtjevna i emocionalno teška, a za poboljšanje je nužno osigurati bolje uvjete rada, edukaciju i poticaje lokalne samouprave”.
Zagrebačke bolnice zasad raspolažu s 81 palijativnom posteljom, no broj je trenutačno manji zbog obnove potresom oštećenih zgrada. Grad planira povećati kapacitete na 51 kreveta u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti kad se dovrše imovinsko-pravni i projektni koraci, te širiti mrežu mobilnih timova sa sadašnjih devet na 13.
S druge strane, volonterska udruga La Verna upozorava da „teško bolesni pacijenti često ne dobivaju potrebnu stručnu i suosjećajnu njegu, a njihove obitelji ostaju bez podrške i predaha”. Podsjećaju da 75 % građana želi posljednje dane provesti u vlastitom domu, ali mobilni timovi rade uglavnom u jednoj smjeni i nisu dostupni noću, vikendom ni u udaljenim krajevima. Uz oko 800 korisnika godišnje i pet tisuća sati volontiranja, udruga tvrdi da bi i dvostruko veći broj volontera jedva pokrio potrebe.
Stručnjaci upozoravaju da bi najavljene investicije mogle poboljšati dostupnost stacionarne skrbi, ali bez većeg broja mobilnih timova, psihološke i duhovne potpore te stabilnog medicinskog kadra, tisuće ljudi i dalje će ostajati izvan sustava.