Stotine oboljelih u Hrvatskoj svake godine posegne za privatnim ambulantama kako bi izbjegli višemjesečno čekanje na pregled u javnom sustavu, no malo njih zna da imaju pravo zatražiti povrat novca.
Prema podacima Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, više od polovice svih pritužbi odnosi se upravo na preduge liste čekanja koje onemogućuju pravodobnu dijagnozu i liječenje. U Udruzi upozoravaju na „jasan raskorak između službenih izjava i stvarnog stanja u praksi” te traže hitno određivanje maksimalnih rokova: ako bolnica ne može pružiti uslugu unutar tog vremenskog okvira, pacijent bi automatski dobio pravo na pregled o trošku osiguranja – bilo u javnoj ili privatnoj ustanovi.
Ključni problem je što zakon pravo na refundaciju već predviđa, ali ne određuje koliko se dugo smije čekati. Dok pacijenti lutaju u sivoj zoni propisa, trošak privatnih pretraga često ostaje na njihovim leđima.
Na upit o mogućnosti povrata novca Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) ističe: „Hrvatski zavod za zdravstvenu zaštitu plaća zdravstvenu zaštitu koju pokriva obvezno zdravstveno osiguranje i koja se obavlja u ugovorenim zdravstvenim ustanovama. Stav HZZO-a je da se medicinski opravdan rok za obavljanje pregleda, odnosno dijagnostičkih postupaka utvrđuje i procjenjuje individualno, uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju.”
Drugim riječima, svaka se molba za refundaciju razmatra pojedinačno, na temelju nalaza liječnika i dokumentacije koja dokazuje da je hitnost pretrage premašila mogućnosti javnog sustava. U praksi to, ističu iz Udruge, znači dodatnu papirologiju i neizvjesnost za pacijente koji su i dalje primorani sami financirati preglede.
Udruga poziva Ministarstvo zdravstva da propiše jasne, stroge rokove – primjerice 30 dana za specijalistički pregled i 60 dana za složeniju dijagnostiku – nakon kojih bi se pravo na povrat automatski aktiviralo. Smatraju da bi takvo rješenje rasteretilo liste čekanja, zaštitilo najugroženije i natjeralo javne bolnice da preciznije planiraju kapacitete.
Dok institucije prebacuju odgovornost, pacijenti ostaju zarobljeni između pravila koja postoje na papiru i sustava koji ih otežano provodi u praksi. Bez jasnih rokova, njihovo zakonsko pravo na povrat troškova i dalje ostaje – teško ostvariva teorija.