Sredinom travnja 1986. godine u Bakru se ponovno rasplamsala rasprava o sigurnosti na jednoj od najkritičnijih točaka Jadranske magistrale – raskrižju gdje se magistrala račva prema Viškovu i spušta prema bakarskoj luci.
Na zboru birača održanom 15. travnja građani su upozorili da svakodnevno riskiraju živote zbog premalog radijusa skretanja i guste industrijske kolone koja se slijeva prema gradu. Iako je još godinu ranije postojala službena procjena da je potrebna potpuna rekonstrukcija, za zahvat nisu bila osigurana sredstva.
Vozači su, kako su isticali sudionici skupa, razvili vlastiti „model preživljavanja”: svjesno su presijecali punu središnju crtu kako bi izbjegli zahtjevno uključivanje i kruženje. Time su pokušavali smanjiti osobni rizik, ali su objektivno stvarali dodatnu opasnost za sve sudionike prometa.
Poseban problem bio je i obližnji vidikovac na kojem su se, osobito u turističkoj sezoni, uz cestu zaustavljala vozila sa stranim tablicama. Nepropisno parkirana vozila suzila su kolnik i dodatno usporavala prolazak teretnjaka koji opskrbljuju bakarsku industrijsku zonu.
Među prijedlozima upućenima nadležnim tijelima istaknuto je:
- hitna zabrana parkiranja na vidikovcu tijekom ljeta,
- privremena prometna signalizacija koja bi vozače prisilila na propisno skretanje,
- dugoročna rekonstrukcija raskrižja kako bi se omogućilo sigurno uključivanje iz oba smjera.
Građani su tada zaključili da „raskršće ne smije čekati prvu veliku nesreću kako bi dospjelo na listu prioriteta”. No, bez financijskog pokrića i jasnog roka, prijedlozi su ostali tek na papiru, a vozači su i dalje svakodnevno iskušavali granice strpljenja – i statistike.