Hrvatsku je proteklih dana potresao niz poteza kakvi se rijetko viđaju u državnoj hijerarhiji. Glavni državni odvjetnik naložio je uhićenje glavnog državnog inspektora zbog sumnje na ozbiljna koruptivna kaznena djela, a Vlada je, gotovo sinkronizirano, razriješila inspektora dužnosti i smijenila čitav niz čelnih ljudi u državnim poduzećima.
Dok javnost očekuje moguće nove rasplete uhićenja, politički vrh paralelno vodi završne pregovore za ulazak u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj. Članstvo u klubu najrazvijenijih, na koje Hrvatska čeka već tri godine, donijelo bi jeftinije zaduživanje i veću vidljivost pred stranim ulagačima, ali zahtijeva i „čišćenje kuće” – najprije depolitizaciju upravljanja državnim tvrtkama.
Pritisak je razumljiv: u zemljama visokog standarda direktori javnih kompanija nisu politički moćnici nego činovnici pod strogim nadzorom neovisnih nadzornih odbora. Hrvatska, pak, i dalje nosi teret tranzicijske prakse u kojoj se ta mjesta doživljavaju kao ključni poligon za stranačko zapošljavanje, preusmjeravanje milijunskih plaćanja i održavanje političkog utjecaja.
Današnji ekonomski trenutak ne ostavlja mnogo prostora za odgodu. Državni sektor i dalje čini izdašan dio gospodarstva pa svaka kuna potrošena bez kontrole udara izravno po proračunu, a posredno po građanima. Depolitizacija je stoga više od simboličkog poteza – riječ je o testu jesu li Vlada i šira politička scena spremne odreći se dugogodišnjeg alata samoodržanja.
Ključno pitanje glasi: jesu li aktualne smjene uvod u trajnu, transparentnu promjenu ili tek najava nove podjele funkcija po stranačkoj logici? Ako se, nakon inicijalnog „šoka terapije”, ukaže da će na upražnjene pozicije ponovno stići politički podobni, hrvatska će ambicija brzo naići na zatvorena OECD-ova vrata.
U konačnici, moguća korist je jasna – više investicija, stabilnije javne financije i jasnija pravila igre. No jednako je jasna i cijena: politička elita morat će se odreći kontrole koju direktorske fotelje trenutačno nude. Ulazak u OECD stoga postaje manje tehničko, a više civilizacijsko pitanje: jesmo li spremni zamijeniti moć i klijentelizam profesionalnim, javno nadziranim upravljanjem?