Ignazio Cocchiere (38) danas piše službene bilješke za povjerenika EU-a za klimu Wopkea Hoekstru, a nekada je trenirao s imenima poput Zlatana Ibrahimovića, Patricka Vieire i Luísa Figa. Talijan s dva života – nogometnog i bruxelleskog – ovih je dana ponovno pod svjetlima reflektora jer se njegovi bivši klubovi, belgijski Union Saint-Gilloise (USG) i milanski Inter, sastaju u Ligi prvaka.
Cocchiere je odrastao u omladinskoj školi Intera, dijelio svlačionicu s Mariom Balotellijem, a trofej za juniorski naslov proslavio pred 80 000 navijača na San Siru. Ipak, 2013. je, daleko od glamura Serie A, postao junak Bruxellesa: u 88. minuti utakmice protiv Leopoldsburga zabio je volej koji je USG spasio od ispadanja u četvrtu ligu. Navijači i danas pjevaju njegovo ime, a klupski predsjednik Alex Muzio priznaje da „bez tadašnjih legendi poput Ignazija možda ne bi bilo kluba koji bismo danas obnavljali”.
Nevjerojatan gol označio je prekretnicu: Union je u sljedećem desetljeću nanizao uspon do titule prvaka Belgije 2025. i plasmana u elitno natjecanje. Cocchiere je u međuvremenu gradio drugi put. Poslušao je roditeljski savjet i upisao politologiju na milanskom sveučilištu Cattolica: „Jedna od stvari koje uopće ne žalim jest što sam slušao roditelje”, prisjeća se.
Diplome iz europske i međunarodne politike pratile su nomadske nogometne stanice po Švicarskoj, Flandriji i Bruxellesu. Vidjevši tamnu stranu nižih liga – igrače koji se na ulici svađaju oko premija – odlučio je osigurati paralelnu karijeru. Od 2015. radio je u Europskom parlamentu, potom u Komisijinoj sportskoj jedinici, službi glasnogovornika i naposljetku u Hoekstrinom kabinetu, gdje „dobar šef podsjeća na uspješnog trenera”.
Iako se danas bavi zelenim politikama, lopta ga nije napustila: igra za Braine-l’Alleud i cilja na novi pogodak u nizu od preko 150 golova u belgijskim ligama. Na pitanje o propuštenoj slavi nekadašnjih suigrača poput Leonarda Bonuccija odmahuje rukom: „Nema žaljenja, nula. Radije ću imati manju nogometnu karijeru i završiti točno gdje sam sada.”
Između San Sira i Berlaymonta, Cocchieru je ostao isti adrenalin: posvećenost momčadi, bilo da brani boje kluba ili priprema dosjee za klimatske pregovore. Jer tko jednom „navuče kopačke”, teško ih zauvijek objesi o klin.