Na današnji dan prije 113 godina, 21. ožujka 1913., u Lukovdolu pokraj Vrbovskog rođen je Ivan Goran Kovačić, jedno od najsnažnijih imena hrvatske književnosti 20. stoljeća.
Kovačić je u Zagreb stigao na studij slavistike, a od 1935. počeo je potpisivati radove nadimkom Goran, prema kojem je i danas prepoznatljiv. Kao novinar uređivao je kulturne rubrike tadašnjih listova, dok je paralelno stvarao raznovrstan književni opus: poeziju, novele, eseje i kritike.
Najranije je objavio zbirku „Lirika”, a snažan socijalni pečat ostavio je u knjizi novela „Dani gnjeva”, posvećenoj teškom životu siromašnih stanovnika Gorskog kotara. Okušao se i u prozi – romani „Brod na potoku” i „Božji bubanj” ostali su nedovršeni – a krajem 1942. dovršio je rukopise „Ognji i rože” te „Eseji i ocjene”, u kojima je posebno podupirao mlade autore. Uvrštavanjem kajkavskog narječja rodnog kraja u književni jezik obogatio je hrvatsku jezičnu raznolikost.
Uz vlastito stvaralaštvo prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog, te pisao i za djecu. Ipak, poemi „Jama” – potresnom svjedočanstvu ratnih strahota i fašističkih zločina – pripada središnje mjesto u njegovu opusu.
Kad je buknuo Drugi svjetski rat, Kovačić se zajedno s Vladimirom Nazorom pridružio partizanima. U jedinicama je radio kao novinar i kulturni djelatnik, ali njegov je život prekinut u srpnju 1943. Najvjerojatnije je ubijen u okolici Foče u istočnoj Bosni tijekom četničke ofenzive, a tijelo mu nikada nije pronađeno.
Unatoč svega trideset godina života, Kovačićev je trag dubok. Djela prožeta motivima patnje, smrti i humanosti učvrstila su ga kao simbol antifašističke borbe i književnog otpora zlu. Danas njegovo ime nose brojne škole diljem Hrvatske, a u rodnom Lukovdolu svake godine održava se pjesnička manifestacija Goranovo proljeće, okupljajući pjesnike i ljubitelje književnosti iz cijele regije.
Današnja obljetnica podsjetnik je na snagu riječi koje, više od stoljeća nakon Kovačićeva rođenja, i dalje odzvanjaju kao poziv na slobodu i ljudskost.