Američki predsjednik Donald Trump ponovno je uzdrmao diplomatsku scenu kada je na društvenoj mreži Truth Social objavio cijeli sadržaj privatne poruke francuskog kolege Emmanuela Macrona. U pismu, Macron je predlagao izvanredni sastanak skupine G7 u Parizu na kojem bi se raspravljalo o Grenlandu, Ukrajini i Siriji – inicijativa u skladu s njegovim javnim stavovima, ali nikad namijenjena za javnost.
Trumpov potez nadovezuje se na ranije javno objavljene poruke ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i kritike britanskog laburističkog čelnika Keira Starmera. No ovoga je puta strategija imala poseban rez: pokazati da nitko nije siguran od izlaganja, čak ni bliski saveznici.
• Zašto baš Macron? Prema neslužbenim informacijama, francuski je predsjednik nedavno odbio sjesti u Trumpovo novo tijelo za „očuvanje mira”, čime je ugrozio američki plan da se Ujedinjeni narodi zamijene organizacijom pod izravnom Trumpovom kontrolom. • Dodatna je iritacija bio i medijski procurjeli Trumpov prigovor norveškom premijeru Jonasu Gahru Støreu jer nije dobio Nobelovu nagradu za mir.
Time se potvrđuje obrazac: Trump sve češće koristi masovnu komunikaciju kao sredstvo pritiska i destabilizacije sugovornika. Umjesto klasičnog službenog priopćenja nakon razgovora, svijet dobiva „sirove podatke” – brisanje filtra povjerljivosti gotovo u stvarnom vremenu.
Francuski novinar Philippe Corbé u knjizi „Weapons of Mass Distraction” komentira: „„No president had ever achieved such omnipresence... Svaki vakuum popunjava provokacijom.”” Korbé smatra da Trump namjerno potpaljuje više požara nego što ih diplomacija može ugasiti, izgrađujući moć na stalnom kaosu.
Posljedice takvih akcija mogle bi biti dalekosežne:
- Zatvaranje kanala povjerljivih razgovora – partneri riskiraju da svaka rečenica završi online pa biraju šutnju.
- Oprez obavještajnih službi – manje je vjerojatno da će dijeliti osjetljive podatke kada postoji opasnost da imena izvora osvanu na internetu.
- Pitanje dostojanstva saveznika – strani čelnici sve teže objašnjavaju biračima zašto toleriraju javno poniženje.
Trump, koji otvoreno priznaje da „ne vjeruje nikome”, čini se ravnodušan prema tim rizicima. Dok navršava 80. godinu, diplomatske konvencije još su mu manje važne nego u prvom mandatu. Vlada spektaklom, a „procjepa za curenje” praktički više nema jer je sve – od razgovora u zrakoplovu do odluka u Ovalnom uredu – pretvoreno u show.
Istodobno, upravo je franko-američka epizoda pokazala koliko je dijalog neophodan: Macronova poruka, premda hvalospjevna, nosila je težinu poziva na zajedničko rješavanje globalnih kriza. Ako takvi apeli ubuduće ostanu neizgovoreni iz straha od javnog razapinjanja, mogla bi presušiti posljednja preostala arterija iskrene međunarodne suradnje.
