Protokol iz Montreala iz 1987. godine često se ističe kao rijetki svjetski primjer uspješnog, univerzalno prihvaćenog ekološkog ugovora. Zahvaljujući potpunoj zabrani freona u rashladnim uređajima i aerosolima, procjene Ujedinjenih naroda godinama sugeriraju da se ozonski omotač postupno „zacjeljuje“ – rupa iznad Antarktike mogla bi nestati do 2066., a na srednjim i sjevernim geografskim širinama već kroz petnaestak godina.
No najnovija istraživanja tima u kojem sudjeluje Massachusetts Institute of Technology bacaju sjenu na taj optimizam. Znanstvenik Zach Winn upozorava da su takozvane sirovinske kemikalije – spojevi dopušteni Protokolom jer se navodno u potpunosti potroše pri proizvodnji teflona, plastike i drugih polimera – u atmosferi prisutne daleko više nego što se pretpostavljalo. Dok se dosad smatralo da u proizvodnim pogonima iscuri tek 0,5 % ovih tvari, nova mjerenja pokazuju prosjek od čak 3,6 %.
Ako se pravilo o „potpunoj potrošnji“ ne postroži, nagli rast globalne potražnje za plastikom mogao bi otvoriti novu rundu oštećenja ozona upravo u trenutku kada se svijet nada konačnom oporavku. Prema Winnovim projekcijama, dodatna emisija mogla bi pomaknuti kraj ozonske rupe za oko sedam godina.
Znanstvenici stoga pozivaju na hitno revidiranje Protokola iz Montreala: postojeće tolerancije curenja treba smanjiti, a nadzor proizvodnih postrojenja pojačati. Samo tako, zaključuju, čovječanstvo može sačuvati dosad najveći kolektivni uspjeh u zaštiti atmosfere.