Europska komisija zakotrljala je novu veliku bitku na selu: tik uoči ljetne stanke predstavila je prijedlog dugoročnog proračuna i Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) za razdoblje 2028.–2034., kojim se minimalno 294 milijarde eura namjenjuje izravnoj potpori farmerima. Analiza profesora emeritusa europske agrarne politike Alana Matthewsa pokazuje da to znači rez od približno 15 posto u odnosu na tekuće sedmogodišnje razdoblje – i to prije nego što se uračuna inflacija.
Prijedlog predviđa da Bruxelles i dalje financira područnu potporu po hektaru, dok će za klimatske poticaje te programe za mlade i nove poljoprivrednike države morati su-financirati iz vlastitih blagajni. Upravo ta kombinacija manjih sredstava i većeg oslanjanja na nacionalne proračune zabrinula je i farmere i okolišne udruge.
„The competition within each member state that these priorities will have is really very high”, upozorio je Marco Contiero, direktor za poljoprivrednu politiku u Greenpeaceu. Po njemu, rezovi su osobito duboki u stavkama namijenjenima okolišu i klimi: „That’s where a massacre has taken place, unfortunately.”
Bijes poljoprivrednih lobija stiže uoči dvogodišnjih pregovora s Vijećem i Europskim parlamentom. Moćna krovna udruga Copa-Cogeca dan objave nazvala je „Black Wednesday of European agriculture” i poručila da će ostati „strongly mobilised”.
Mladi farmeri: od 3 do „aspirativnih” 6 posto Trenutačno 3 posto ZPP-a ide mladim poljoprivrednicima. Jesenas će Komisija objaviti „aspirativnu” metu od 6 posto, no Europsko vijeće mladih poljoprivrednika već je izrazilo sumnju koliko će ta cifra biti obvezujuća. Iz Komisije, pak, tvrde da su države u zakonu obvezane („shall”) dati prioritet toj skupini.
Industrija vina također strepi. Umjesto zasebnog fonda, buduća pomoć postaje tek jedna od stavki unutar zajedničkog „bazena” izravnih plaćanja, što taj sektor vidi kao prijetnju jedinstvenom tržištu.
Koliko hektar, toliko eura – ali samo do 100 000 Kako bi se novac usmjerio prema manjim i mladim proizvođačima, povjerenik za poljoprivredu Christophe Hansen predlaže da države isplaćuju između 130 i 240 eura po hektaru do granice od 100 000 eura, uz postupno smanjivanje iznad tog praga. Statistika pokazuje da danas 20 posto korisnika prima 80 posto izravnih plaćanja.
No European Landowners’ Organization uzvraća da bi ograničavanje subvencija kaznilo profesionalne, visokoprofitabilne farme. „The more money a farm has, the more it can spend on sustainable practices at scale”, poručuje glavni tajnik Jurgen Tack, ocjenjujući da se proračun sve više pretvara u socijalnu pomoć umjesto poticaja za produktivnost.
Zelene udruge podupiru rezanje potpora velikima jer bi dio novca preusmjerile na okolišne projekte. No i one su svjesne da slični prijedlozi redovito padaju pod pritiskom zemalja s velikim farmama. Contiero već predviđa danak parlamentarne trgovine: „Everyone is waiting to see how horrible that massacre will be.”
Prijedlog tako otvara novi krug lobiranja između ministarstava, poljoprivrednih komora i ekoloških aktivista. Dok Bruxelles tvrdi da je „vrući krumpir” pravedno raspodijelio državama članicama, na stolu ostaje velik znak pitanja: tko će u konačnici platiti račun za zelenu tranziciju europske poljoprivrede?