Norveški ministar energije Terje Aasland upozorio je da bi Oslo mogao prekinuti ili ograničiti rad dvaju podmorskih kabela Skagerak 1 i 2 prema Danskoj, simboličnih veza s europskim elektroenergetskim tržištem još od 1975. godine.
Aasland je u Bruxellesu rekao da se „situacija od vremena kada su kabele gradili potpuno promijenila”. Skandinavska hidrolektrana tada je danju slala višak struje na jug, a noću je uvozila dansku energiju iz ugljena. Danas, uz nagli porast nepredvidive vjetro i solarne proizvodnje na kontinentu, norveški izvoz struje prema EU utrostručio se u odnosu na početak 2000-ih, pretvorivši zemlju u velikog neto izvoznika.
Norveška javnost pritom plaća cijenu: devet od deset kućanstava naplaćuje se u stvarnom vremenu, pa tijekom vršnih opterećenja samo jedno tuširanje može stajati više od 4 eura. Val nezadovoljstva usmjerio se prema Bruxellesu, a potaknuo rast euroskepticizma.
Ključni krivac, tvrdi Oslo, jest jedinstvena cjenovna zona u Njemačkoj. Dok skandinavske zemlje imaju više takozvanih licitacijskih zona kako bi se cijena uskladila s lokalnom proizvodnjom, Berlin ne želi da Volkswagen na sjeveru i BMW na jugu plaćaju različitu struju. Posljedica su, kaže Aasland, milijarde eura troškova za upravljanje mrežom u samoj Njemačkoj i rast cijena u susjedstvu.
„To je na njemačkim političarima, ali mi u Norveškoj sustav vodimo u pet zona. Tehnički je to najbolje rješenje i i oni bi trebali uvesti različite cjenovne zone”, poručio je ministar.
Norveška je dosad izgradila ukupno šest interkonekcija s EU-om te s oko 25 % instaliranog kapaciteta povezanog s inozemstvom ima jednu od najjačih veza u Europi – jaču od Francuske ili Nizozemske. Hidroelektrane razasute po Skandinaviji ključne su za smirivanje cijena na kopnu kad vjetar stane ili sunce zađe, što Oslu daje veliku pregovaračku moć iako nije u Uniji.
Aasland najavljuje odluku o budućnosti kabela nakon što primi izvješće državnog operatora mreže Statnett, ali već sada govori kako su Oslo, Stockholm i Helsinki „zajedno ustrajni u zahtjevu za više temeljne, bazne proizvodnje u Europi”. Upozorava pritom: „Norveški hidroenergetski sustav ne može sam pokriti manjak osnovne proizvodnje na kontinentu.”
Hoće li Skagerak 1 i 2 ostati otvoreni ili će Norveška zaklopiti prekidač, ovisit će o tome hoće li Berlin popustiti i dopustiti različite cijene struje unutar vlastitih granica – ili će sjeverno more postati nova energetska granica između Norveške i Europske unije.