„Danas bi bio tvoj 60. rođendan, bio si i ostao voljen. Nedostaješ.” Poruka je to koju je Đurđica Rupčić na društvenim mrežama posvetila bratu Josipu Culeju, poginulom hrvatskom redarstveniku čija je mladost prekinuta metkom ispaljenim u glavu prije gotovo 35 godina.
Rođen 1. veljače 1966. u Vinkovcima, Culej je odrastao u Jarmini kao drugo od troje djece Barice i Đure Culeja. Osnovnu školu Matije Gupca završio je u rodnom mjestu, a nakon odsluženog vojnog roka u Valjevu zaposlio se na željeznici. Ljeto 1990. i javni poziv na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, potpisan od tadašnjeg republičkog sekretara za unutarnje poslove Josipa Boljkovca, presudno su mu promijenili život: „Joža”, kako su ga zvali kod kuće, odmah se prijavio i ubrzo zasukao rukave na području Sunje i Petrinje. Od 1. ožujka 1991. izborom je premješten u specijalnu jedinicu u Vinkovcima.
Slobodno vrijeme punio je glazbom – sanjao je vidjeti U2 u Osijeku, a jednako rado slušao Prljavo kazalište – te pecanjem na bosutskim vodama. No ratna stvarnost bila je brža od životnih planova. Kad je obitelj ostala bez ikakvih vijesti, Josipov otac obišao je poštu u Jarmini ne sluteći kako će se kući vratiti u policijskom automobilu s nalogom da pruži osobne dokumente sina kojeg više nema.
Ukop na mjesnom groblju održan je uz dan odgode, čekajući dolazak majke Barice iz Njemačke. Od tada pa sve do danas ostala je tišina: bez odgovora o okolnostima metka koji je ugasio život 25-godišnjaka, bez pravde koja bi barem pokušala ispraviti nepravdu.
Trideset pet godina poslije, obiteljsko sjećanje jače je od službenih bilješki. Đurđica kratkom je čestitkom obuhvatila cijelo more neizgovorenih pitanja – o obitelji koju bi Josip možda stvorio, unucima koje bi vodio na pecanje, pjesmama koje bi s njima pjevao. Na dan kada bi puhnuo 60 svjećica, u Jarmini gori samo vječna svjetlost uz njegovo ime, uz koju stoji obećanje bližnjih da ga vrijeme neće izbrisati.