Trideset godina nakon pobjede u Domovinskom ratu, novinari, fotoreporteri i snimatelji – ljudi koji su istinu branili kamerom i perom – napokon su dobili priznanje. U Zagrebu je objavljena fotomonografija „Domovinski rat – Priča o pobjedi”, zajednički projekt Mozaik knjige, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskog povijesnog muzeja. Luksuzno izdanje okuplja na stotine do danas razasutih ratnih fotografija i služi kao trajni spomenik „nevidljivoj postrojbi” reportera koji su djelovali rame uz rame s braniteljima.
Među autorima fotografija ističe se Stanko Ferić (71), Slavonac sa šibenskom adresom, tada dopisnik Večernjeg lista, danas urednik časopisa „Volim Šibenik”. U lipnju 1991. umjesto u rov, pozvan je u red ratnih izvjestitelja. „Znajući što kamera znači, znao sam da vrijedim jednako kao i s puškom”, prisjeća se. Oprema je bila oskudna, filmova malo, a pancirku i kacigu s natpisom PRESS dobio je tek dan nakon Oluje. „Jesmo li se bojali? Jesmo. Ali nitko nije odustajao.”
Ferić je pokrivao bojišta od Šibenika do Mostara, Slavonije i Like. Materijale je slao redakcijama, državnim institucijama i svakome tko je informiranjem mogao pomoći obrani. Fotografija, kaže, imala je tri zadatka: razotkriti agresiju, ohrabriti narod i demoralizirati neprijatelja. Dio negativa spašen je i digitaliziran, no mnoštvo je zauvijek izgubljeno – Domovinski rat bio je posljednji „analogni” rat.
Novinari poput Gordana Lederera, Silvane Menđušić ili Branka Vrbošića nikad nisu dobili formalni braniteljski status. „Nije to najvažnije. Važno je da se danas vidi koliko je naš rad vrijedio, a ova monografija prvi put to pokazuje na jednom mjestu”, kaže Ferić.
Poseban je ponos snimka rušenja neprijateljskog zrakoplova iznad Zečeva kod Rogoznice i čuveni poklič: „Obadva, obadva, oba su pala!”, koju su zabilježili entuzijasti Televizije Vodice. „Taj snimak bio je jači od ijedne puške”, uvjeren je Ferić.
Uz ratne fotoreportere, Ferić ističe hrabrost kolegica novinarki, ekipa lokalnih radija u progonstvu i snimatelja koji su, iako bez činova, pridonijeli pobjedi. Njihove fotografije svjedoče patnji, ali i ponosu: djeca koja se igraju među ruševinama, baka koja se križa pred razorenim domom, pogrebne povorke uspravnih ljudi.
Objavljivanjem „Priče o pobjedi” ti su prizori postali službeni dio nacionalne memorije. Kamera i fotoaparat, jednako kao oružje, izvojevali su slobodu – a sada, napokon, i trajno mjesto u hrvatskoj povijesti.