Početkom listopada 1991. godine jedinice JNA potpomognute pobunjenim Srbima stigle su svega nekoliko kilometara od centra Novske. Hrvatski branitelji 6. listopada zaustavili su napredovanje na liniji Jasenovac – Paklenica – Bair – Bujavica, no topnička i tenkovska vatra nastavila je danima parati bojišnicu.
Kad se crta napokon ustalila, hrvatske su postrojbe 14. listopada 1992. krenule u protunapad. Sjevernije je oslobođena Bujavica, dok je operacija prema Jasenovcu, iz smjerova Bročice i Drenov Bok, naišla na žestok otpor. Prva satnija HOS-a „Ante Paradžik” prešla je kanal Strug uz pratnju dva tenka, ali je srpska strana potpomognuta trima oklopnjacima JNA odbila napad. U vatri je pogođen jedan hrvatski tenk; u njegovoj je posadi poginuo dvadesetšestogodišnji dragovoljac Dino Simić.
Simićevo tijelo ostalo je na tada okupiranom području i od toga se dana vodi kao nestalo. Rođen 28. srpnja 1966. u Zagrebu, bio je jedino dijete Petra i Đurđice Simić. Završio je srednju građevinsku školu i radio kao keramičar. Ljubitelji nogometa i društva pamte ga kao tihog mladića čvrstih uvjerenja. Roditelji su umrli ne dočekavši vijest o sinovljevu posljednjem počivalištu.
Na mrežnoj stranici posvećenoj Domovinskom ratu prenesena je majčina potresna molba: „Eto, stojim tu! Gledam, je li moguće da je to, to mjesto gdje si pao – svoj život dao… Ima li koga u našoj Domovini koji će mi te vratiti i dostojno sahraniti, kako bih znala kuda da pođem – na tvoje posljednje počivalište? Ako ima, unaprijed mu veliko hvala!”
Sjećanje na poginulog HOS-ovca i danas živi. Tenk u kojem je stradao postavljen je uz cestu pri ulazu u selo Čavoglave, pretvoren u svojevrsni spomenik. Suborci i prijatelji redovito objavljuju pjesme i zapise posvećene njegovu imenu – podsjetnik na činjenicu da Hrvatska još traga za posmrtnim ostacima brojnih branitelja. Među njima je i Dino Simić, čija sudbina ostaje otvorena rana Domovinskog rata.