Uoči Dana sjećanja na holokaust, 27. siječnja, Opatija se prisjeća svoje gotovo zaboravljene židovske zajednice – one koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bitno oblikovala grad, ali kojoj ni sinagoga nije stigla biti sagrađena.
Prvi Židovi, većinom liječnici, ljekarnici, hotelijeri i trgovci iz tadašnje Austro-Ugarske, doselili su se 1884. godine, prateći nagli razvoj opatijskog turizma. Popis iz 1898. bilježi 77 stalno nastanjenih Židova; do 1938. broj se popeo na 389. Međutim, nakon što je Mussolini 1938. uveo rasne zakone započela su iseljavanja, internacije i, naposljetku, deportacije koje su u potpunosti uništile opatijske Židove.
Od hotela do privremenih bogomolja Bogoslužja su se u početku održavala u hotelima. Pansion Breiner (danas hotel Kristal) dobio je oko 1905. provizornu, lijepo uređenu sinagogu čiji je interijer osmislila bečka glumica i kostimografkinja Tilla Durieux. Do 1940. u gradu je djelovalo najmanje sedam takvih improviziranih molitvenih prostora.
Ambiciozan plan i kamen koji nije niknuo Porast broja vjernika potaknuo je plan za izgradnju „pravog” hrama. Parcela u središtu Opatije, tik uz park Mandrija, kupljena je 1925. godine, a početkom siječnja 1926. svečano je položen kamen temeljac. Projekt su potpisali inženjeri Vittorio Gyözö Angyal i Pietro Fabbro, inspirirani monumentalnim tršćanskim Tempijem. Zajednica je čak planirala hram nazvati „Tempio Giubilare Vittorio Emanuele III.” i, računajući na kraljevu naklonost, prikupila znatna sredstva. No globalna ekonomska kriza ubrzo je presjekla gradilište: nakon polaganja kamena temeljca radovi su stali, a tragovi nedovršene sinagoge brzo su uklonjeni.
Dvostruka sinagoga u Zorin domu Od preostalog novca, krajem 1927. ili početkom 1928., Židovi su otkupili susjednu zgradu Zorin dom i ondje uredili dvije odvojene bogomolje – reformiranu aškenasku i manju ortodoksnu. Bio je to jedinstven slučaj „dvostruke sinagoge” u Hrvatskoj. Obredi su se održavali do 1940., kada je zgradu zauzela Talijanska fašistička mladež, desakralizirala prostor i opljačkala inventar.
Internacije, deportacije, zaborav Fašistički progon započeo je internacijama 1940. godine. Poslije talijanske kapitulacije 1943. njemačka uprava u Operativnoj zoni Jadransko primorje krenula je u „konačno rješenje”. U veljači 1944. uslijedila su masovna uhićenja; zatočenike su prevezli u tršćansku Rižarnu, a potom u Auschwitz. Samo je nekolicina preživjela.
Bernard Nathan, posljednji predsjednik Židovske općine Opatija, spasio se bijegom u sjevernu Italiju i 1955. podignuo spomenik s imenima stradalih sugrađana. Pokušaj da obnovi općinu nakon rata završio je bezuspješno – židovska Opatija praktički je prestala postojati.
Nasljeđe koje bledi Nedovršena sinagoga ostala je simbolom grada koji je Židovima, unatoč njihovom golemom doprinosu, uskratio trajni dom. Danas, stotinu godina nakon polaganja kamena temeljca i osam desetljeća nakon holokausta, Opatija obilježava Dan sjećanja prisjećajući se i hrama koji nikad nije izrastao, ali i ljudi čiji je trag duboko ucrtan u povijesnu tkaninu grada.