U Gornjim Poljicima, pod stijenama Mosora, Badnja večer i danas započinje puno prije prvih božićnih zvona. Već od Svih svetih – „čela Božića” – očevi i sinovi iz Velonje njive kod Srijana tragaju za pravim hrastom ili grabom koji će, netom usječen, postati badnjak.
Kad dođe 24. prosinca, u kamenim kućama zapucketa komin. Na njega se polažu tri cjepanice, a u onu desnu, najmasivniju, ukućanin urezuje križ. Drvo se zalije vinom, izgovara se „Očenaš”, a sve prate tupi udarci sjekire i pucketanje vatre – jedini zvukovi u planinskoj tišini.
Bukara s crnim vinom tada kreće u krug. Užareni željezni „ožeg” uroni se u vino, pretvarajući ga u mirisni grijani napitak koji kušaju svi, pa i djeca, kao znak zajedništva. Pod noge se razastre slama – „gobin” – u kojoj su skriveni bademi i orasi, dok najmlađi uz smijeh traže svoj „komadić sreće”.
U središtu stola gori svijeća „trojica”, usađena u pšenicu. Vosak koji kapa – „suze” – govori starijima kakva će biti iduća godina. Večera ostaje posna i skromna: sušena pastrva iz Cetine, pokoji jednostavni kolač od skromnih sastojaka. Bakalar nekoć nije stizao do ovih sela.
Kad se ponoć približi, na kominu se već okreće kokoš ili pile za božićni ručak. Jedan član obitelji ostaje čuvati vatru, ostali odlaze na polnoćku. Povratak iz crkve znači novo okupljanje – često uz prvi zalogaj mesa koji prekida cjelodnevni post.
Badnja večer nije samo obiteljski trenutak; kroz zaseoke prolazi skupina čestitara. Kreću trojica, vrate se četrdesetorica, pjevajući ojkavicu i ponavljajući pozdrav: „Na dobro vam došla Badnja večer!”
Premda su mnoga sela opustjela, Goran i Katarina Mikas, povratnici s djecom, pokazuju da oganj, obitelj i vjera još nisu ugašeni. Sarma je zamijenila sušenu ribu, pašticada se udomaćila za ručkom, ali bukara, slama i tišina Mosora ostaju. U vremenu kad blještavilo često nadglasa poruku blagdana, Vela Njiva podsjeća da se Božić može dočekati bez obilja – uz vatru, kruh namočen u vino i osjećaj pripadnosti koji se ne kupuje.