Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Luka Modrić rijetko govori o privatnom životu, no ovoga je puta otvorio knjigu sjećanja i opisao kako su godine rata oblikovale njega i njegovu obitelj.
„Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti”, prisjetio se Modrić ranih devedesetih, kada je s roditeljima morao napustiti rodno selo Modrići kraj Zatona Obrovačkog i preseliti u Zadar. Iako priznaje da djetinjstvo „nije bilo lagano”, naglašava da se osjećao sretno – ponajprije zahvaljujući bezgraničnoj ljubavi prema sportu: nogometu, ali i košarci i tenisu.
Od prvih treninga želio je, kaže, vratiti roditeljima dio onoga što su oni žrtvovali za njega. „Da budu ponosni na svoje dijete, da znaju da su ga izveli na pravi put… Danas i sam imam djecu pa znam – kada naprave nešto dobro, nema veće sreće”, istaknuo je.
Ključnu ulogu u njegovoj postojanosti, dodaje, ima najuži krug: supruga Vanja, roditelji, sestre, stric i djeca. „Ne mislim da sam sada nešto 'vau', posebno, zato što sam napravio sve što sam napravio. I dalje se vidim kao normalan dečko”, govori Modrić, priznajući da ga je obitelj sačuvala od zamki slave.
Posebno se zahvalio supruzi koju je upoznao još u danima Intera: „Kada imaš nekoga kod kuće tko ti omogućuje da se možeš fokusirati na teren… to je jackpot.”
Odrastanje u izbjeglištvu, gubitak djeda i neumorna potpora obitelji stvorili su karakter koji danas, s kapetanskom trakom na ruci, vodi Vatrene, ali se i dalje ponosno naziva – „normalnim dečkom iz Zadra”.
