U zabačenoj crkvici Uznesenja Kristova u Zvečanjama, selu iznad Omiša, već se stoljećima čuva neobična dragocjenost: lubanja i bočica krvi za koju vjernici vjeruju da pripada sv. Florijanu – ili, kako ga domaći odavno zovu, sv. Cvitku.
Prema predaji, posljednji upravitelj nekoć glasovitog Ilirskog sjemeništa na omiškom Priku iz Venecije je galijom donio relikviju u Poljica. Najprije je bila položena u samostanu na Priku, a potom premještena u obližnju crkvu sv. Križa na brdu iznad Zvečanja, gdje se čuva i danas.
Mještani redovito izgovaraju drevnu molitvu u čast rimskog mučenika – „Sveti Florijane, ti plemeniti junače…” – zazivajući ga protiv groma, munje i vatre. Tvrde da im je svetac kroz godine doista pomagao, pa čak i gasio požare koji su prijetili poljiškim zaseocima.
Legenda ide i korak dalje: onome tko se zatekne u blizini relikvije, navodno se opraštaju svi grijesi. Bilo da je riječ o usmenoj predaji ili dubokom pučkom uvjerenju, štovanje sv. Cvitka u Zvečanjama ostaje snažan dio lokalnog identiteta.
Iako se crkva skriva od glavnih turističkih ruta, o relikviji se šapuće nadaleko. Vatrogasci, kojima je sv. Florijan globalni zaštitnik, s poštovanjem spominju zvečanjski „komadić neba”; Poljaci, za koje je svetac nacionalni patron, povremeno navrate kako bi kleknuli pred kostima drevnog mučenika.
U svijetu u kojem znanost propituje svaku priču, Zvečanja mirno čuva svoje tajne – lubanju, bočicu krvi i nadu da se, barem za tren, može dodirnuti nešto što briše teret grijeha.