Blistava karijera 31-godišnjeg prvaka Kraljevskoga baleta Matthewa Balla trenutačno je na vrhuncu, ali iza glamura stoji iznenađujuće mnogo patnje i samopropitivanja.
Balerin iz Liverpoola, poznat po visini i karizmatičnom scenskom nastupu, od djetinjstva je sanjao samo jedno: stati na pozornicu Covent Gardena. San se i ostvario – u kompaniji je napredovao iz godine u godinu i 2018. postao prvak. Najviše ga privlače psihološki zahtjevne uloge: samoubojstvu sklon princ Rudolf u "Mayerlingu", tragični pjesnik Des Grieux u "Manonu" ili misteriozni Stranger u suvremenoj verziji "Labuđeg jezera".
„Negativnost mi je često pokretač“, priznaje Ball. Neuspjesi na školskim natjecanjima probudili su u njemu, kako sam kaže, "osvetnički" poriv da dokaže vlastitu vrijednost. Danas taj mračni naboj pretvara u umjetnost – do te mjere da se nakon predstave ponekad pita što je sve pokazao publici.
Novi format – "Večer s…" – publiku će dovesti još bliže tom unutarnjem svijetu. Baletni prvak, u produkciji Fundamentally Dance, planira uživo demonstrirati kako nastaje uloga, od prvog koraka do posljednje, iscrpljujuće piruete.
Iscrpljujuće je prava riječ: u naslovnoj ulozi u "Don Quijoteu" Ball starta „kao munja“, a vrhunac stiže tek u trećem činu, oko 22 sata, kada noge već odustaju. Nakon uspjeha slijedi čudan miks euforije i nelagode: „Želim iscijediti svaki atom, potpuno se izgubiti u liku, pa se kasnije pitam – što su ljudi vidjeli?“
Ball ipak nije samo izvođač. S partnericom i kolegicom Mayarom Magri stvara kratke filmove i pas de deuxe. U "To and Fro" ponijeli su koreografiju na plažu u Bahiji kako bi isprobali akrobatski lift nalik onom iz "Prljavog plesa". Privatno žive zajedno u sjevernom Londonu, ali na sceni ih se rijetko spaja – sigurnosni ventil za dvoje „vrlo tvrdoglavih“ ljudi, šali se Ball.
Na Instagramu par bez zadrške dijeli vježbe, plesne filmove i fotografije isklesanih tijela koje redovito izazivaju salve emotikona. Ball u tome ne vidi problem: „Tijelo je naš radni alat; ne osjećam se posesivno prema njemu.“ Michelangelov David za njega je primjer kako se tjelesnost može istodobno idealizirati i erotizirati, a ostati čista.
Sljedeći izazov? Vlastita koreografska djela. Oslanja se na „organski pokret“: publika, kaže, prirodno reagira na ljepotu, ali pravila vrijedi kršiti tek kad se najprije nauče. Inspiraciju traži u Sibeliusu i Steinbecku, a sanja o intimnim prostorima – malim kazalištima ili čak crkvama – gdje bi publika mogla „osjetiti znoj i dah plesača“.
Što nakon još jednog desetljeća u baletnim cipelicama? Ball nema gotov odgovor, ali zna da će, za razliku od devetogodišnjeg dječaka koji je "željeznom voljom" jurio za snom, ubuduće prema sebi biti – nježniji.
