Hrvatska vojska je, zajedno s Izraelom i Sjedinjenim Državama, među prvima u svijetu uvela bespilotne letjelice u ratnu upotrebu – i to u strogoj tajnosti već 1991. godine.
Satnik Milivoj Hucaljuk, konstruktor prvog hrvatskog drona MAH-1 i tadašnji zapovjednik eksadrile bespilotnih letjelica, prisjetio se kako je dezinformacija da su letjelice „američke” služila samo za zbunjivanje neprijatelja: „To obmanjivanje neprijatelja, ta tajnost nam je puno pomogla.”
Ključne činjenice • Prvi MAH-1 nastao je u srpnju 1991. od posebnog drva, a već krajem iste godine prelazi na kompozitne materijale, smanjujući radarsku vidljivost. • Početni modeli težili su oko 20 kg i imali domet 18 km; poslije rata letjelice dosežu 40 kg i 120 km udaljenosti. • Dronovi su služili za izviđanje i aero-fotografiranje, iako su mogli ponijeti dvije minobacačke granate kalibra 60 mm – ta sposobnost nikada nije iskorištena. • Prvo prijenos videa u realnom vremenu ostvaren je tijekom operacije Bljesak, a sustav je presudno pomogao topništvu u Oluji. • Sustavno zračno snimanje okupiranih područja započelo je krajem 1993., kulminiralo 1994. fotomozaikom cijelog bojišta, a 1995. prelazi na ciljano snimanje. • Dronovi su korišteni i za psihološke akcije: 28. lipnja 1995. iznad mimohoda srpskih snaga u Slunju bacali su letke s hrvatskim grbom.
Prema Hucaljuku, pobunjeni Srbi su 1993. i 1994. nekoliko puta gađali hrvatske dronove, a dvije su letjelice greškom sletjele na okupirani teritorij. „Nisu znali koliko ih imamo ni što sve možemo”, kaže časnik, napominjući da je u tim izgubljenim letjelicama bila zastarjela oprema.
Važnost brzog protoka podataka pokazala se u Oluji: srpsko topništvo povuklo se prije pješaštva zahvaljujući preciznim i pravodobnim koordinatama, omogućivši 4. i 7. gardijskoj brigadi prodor prema Kninu.
Dok su JNA projekti dronova ostali na papiru, Hrvatska je – pritisnuta nuždom – stvorila funkcionalan sustav. „Samo vojska koja je mogla raspolagati dotokom informacija u realnom vremenu je mogla i pobijediti”, zaključuje Hucaljuk.