Makarski saksofonist i klarinetist Dražen Bogdanović više od dva desetljeća pratio je pokojnog Olivera Dragojevića po najvećim svjetskim pozornicama – od pariške Olympije i njujorškog Carnegie Halla do Sydneyske opere i bečkog Konzerthausa. Usprkos golemom iskustvu i nagradi Hrvatske glazbene unije za najistaknutijeg instrumentalista u pop i zabavnoj glazbi, Bogdanović i dalje, kako kaže, „na pozornici najčešće tražim neku biljku iza koje bih se sakrio”.
Glazbeni počeci u Splitu
Na put glazbe usmjerio ga je osnovnoškolski nastavnik Buble, a odluku da se upiše u splitsku glazbenu školu potaknuo je Tonči Puharić Beg. „Treća, ali ne i manje zaslužna, je moja majka koja mi nije dala da odustanem”, prisjetio se Bogdanović, priznajući da mu je paralelno pohađanje dvije škole bilo „jako teško”. Nakon srednje škole završio je klarinet na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Od „Black coffeeja” do Olivera
Prvi profesionalni zamah doživio je sredinom 1990-ih s jazz sastavom Black Coffee, višestrukim dobitnikom Porina. U Oliverov bend ulazi snimajući pjesmu „Gore si ti”, a debitira uživo na koncertu u pulskoj Areni. „Oliver je imao želju nastupiti u svim najvećim dvoranama svijeta i tu je želju i ostvario – i ja s njim”, kaže glazbenik.
Blještavilo Las Vegasa i muka putovanja
Turneje su ga odvele i u Las Vegas koji ga je, priznaje, zadivio opsjenom umjetnih gradova unutar grada: „U ponoć pogledate uvis i vidite sunce i plavo nebo.” No sam proces putovanja, otkriva, podnosi teško, pa 36-satni autobusni maraton do londonskog Royal Albert Halla naziva „križnim putem”.
Profesor kojem se učenici vraćaju
Kad nije na pozornici, Bogdanović predaje u Glazbenoj školi Makarska. Posebno je ponosan na učenike koji danas žive od glazbe, poput Marina Klarića. Sljedeće godine nastupit će u dvorani Vatroslava Lisinskog sa Zoricom Kondžom, prostoru u kojem svira „više od 25 godina”.
Unatoč statusu cijenjenog virtuoza, ostaje skroman: „Kad imate pjevača Oliverovog ili Arsenovog kalibra, u pozadini može biti bilo tko.” Publika, tvrdi, uglavnom ne primjećuje virtuoznost pratećih glazbenika, ali nagrada struke pokazuje da su kolege prepoznale njegov rad.
I dok i dalje svakodnevno vježba „barem sat i pol”, draže mu je ostati u sjeni nego stajati u prvom planu. Sudeći po glasnom odjeku njegova saksofona diljem svijeta, ta sjena dugačka je gotovo koliko i karijera koju neumorno gradi.
