Alexander Lukašenko, najdugovječniji europski čelnik, posljednjih mjeseci sve intenzivnije testira može li izaći iz čvrstog zagrljaja Moskve i ponovno otvoriti vrata Zapadu.
Još početkom ljeta u Minsku je s osmijehom primio kutijicu s pozlaćenim manžetama Bijele kuće – osobni dar Donalda Trumpa. Uslijedili su susreti s američkim dužnosnicima, pa i izravni telefonski razgovor s Trumpom, uz naznake da bi mogli sjesti za isti stol. U Washingtonu ga pojedini savjetnici vide kao potencijalnog posrednika za prekid rata u Ukrajini, jer „he is one of the only people who has dealt with Moscow for 30 years”.
EU u međuvremenu tiho preispituje politiku potpunog izoliranja Minska. Dva europska diplomatska izvora potvrđuju da se razmatra ideja da se Lukašenku ponudi „izlaz iz moskovske sjene“. Sam bjeloruski čelnik hvali se pomacima: „People who hadn’t dared say the word ‘president’ since 2020 now want to talk.”
Ekonomija pod pritiskom
Nakon spornih izbora 2020. i brutalnih obračuna s prosvjednicima, Lukašenko je postao gotovo potpuno ovisan o ruskim kreditima, jeftinim energentima i sigurnosnom kišobranu. Bjelorusija je ruskim trupama otvorila granicu prema Kijevu, a prošle je godine pristala i na postavljanje ruskog nuklearnog oružja na svom teritoriju.
No ekonomski benefit kratko je trajao. Kako rusko gospodarstvo klone pod sankcijama i ratnom potrošnjom, i Bjelorusija tone. U zemlji oskudijevaju osnovne namirnice poput krumpira, država uvodi sovjetske cjenovne plafone, a masovno iseljavanje stvorilo je manjak radne snage pa je Lukašenko čak najavio uvoz 150 000 radnika iz Pakistana. Kad je Poljska privremeno zatvorila granicu, Minsk je ostao bez isplative trgovačke rute prema Kini, dodatno razotkrivši ranjivost.
„Moramo izdržati. Moramo trgovati, pokrenuti industriju”, priznao je Lukašenko na televizijskom sastanku s ministrima.
Popuštanje uz zadršku
Kako bi pokazao „transparentnost“, Minsk je prvi put od početka rata pozvao američke časnike da promatraju velike vojne vježbe Zapad-2025. Ministar obrane Viktor Hrenin poručio je: „It is hard to imagine the kind of openness that we are showing and ensuring at the exercise.” Istodobno je Lukašenko objavio da su bjeloruske snage pomogle presresti ruske dronove nad Poljskom, nastojeći naglasiti da nije puki satelit Kremlja.
Središnji adut u pregovorima postala su politička puštanja. Nakon što je početkom srpnja oslobodio nekoliko desetaka zatvorenika, Washington je djelomično ukinuo sankcije nacionalnom prijevozniku Belaviji – prvi ustupak Zapada nakon godina zaleđenih odnosa. Ipak, preko tisuću oporbenjaka i dalje je iza rešetaka, a novi se uhićuju gotovo svakodnevno.
Unutar bjeloruske oporbe vlada skepsa. Aktivist Sergej Šparyš, koji je nedavno pušten na slobodu, poručuje: „Lukashenko is an addict: his drug is power. Like any addict, he’ll do and sell anything for one last dose.”
Granice manevra
Analitičari se slažu da Lukašenko žonglira između nužnosti da zadrži rusku potporu i želje za većom suverenošću. „Dictators don’t like being dependent on friends”, podsjeća Artyom Šajbrin, ističući da se bjeloruski vođa uvijek, kad god je mogao, pokušavao odmaknuti od Moskve.
U Bruxellesu, pak, raste dojam da je strategija „maksimalnog pritiska” dotaknula zid. „Nakon pet godina izolacije, Bjelorusija je bliže Rusiji, a represija nije stala”, priznaje jedan europski diplomat. Istodobno malo tko vjeruje da će EU ublažiti sankcije bez „dalekosežnih ustupaka” – prije svega masovnog oslobađanja zatvorenika i jasnog odmaka od Kremlja.
Za sada Lukašenko polaže nade u mogućeg povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, uvjeren da će tada Europa „morati pratiti”. No, koliko je doista spreman riskirati ruski gnjev kako bi ponovno otvorio kanale prema Zapadu – ostaje otvoreno pitanje.
