Bivša pučka pravobraniteljica Lora Vidović, danas pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu Grada Zagreba, 27. studenoga na Facebooku je započela niz osobnih, kratkih priča o odrastanju u nasilnoj i zanemarujućoj obitelji 70-ih i 80-ih godina. U svega 16 dana objavila je „nultu” najavu i još 33 numerirane priče – nijednu dužu od desetak redaka – te potresla stotine pratitelja.
Vidović, doktorica znanosti koja je doktorirala na temi pravne zaštite djece od tjelesnog kažnjavanja i majka trojice sinova u ranim dvadesetima, piše bez uljepšavanja:
- „On je tukao nju, a ona mene.” (6. priča)
- „Sjećam se priča o djeci koju roditelji tuku remenom, a ja sam bila mami zahvalna što me tuče samo kuhačom.”
- „Može li se umrijeti još više?” (16. priča)
- „Svađa, kaos, ona u njegovom licu, njegova šaka na njenoj usnici, krv.” (21. priča)
Autorica ističe da objave nisu „obračun s majkom”, nego način „čišćenja, pospremanja, katarze” i prihvaćanja činjenice da ljubav kojoj se nadala „ne postoji i ne može se stvoriti”. Javnim imenovanjem traume, kaže, konačno može „krenuti dalje”.
Priče prate fotografije iz njezina djetinjstva: plavooka djevojčica nasmiješena objektivu, iako su emocije otkrivene u tekstu sve osim vedrih. Slike i riječi prizivaju kolektivno sjećanje generacije koja je odrastala u doba kad se, kako Vidović kaže, „nije imalo što poduzeti” ako nema „otvorenih prijeloma i krvavih rana”.
U završnoj, 33. priči zaključuje: „Nema tu prostora za oprost ni s koje strane… Ali meni je dosta.”
Objavljeni serijal privukao je veliku pozornost i podršku, a Vidović najavljuje da joj je cilj da vlastita iskustva posluže drugima te da otvore prostor za razgovor o obiteljskom nasilju i zanemarivanju koje prečesto ostaje tiho i nevidljivo.