Turistička sezona u Hrvatskoj otvorila je standardnu raspravu o pristupačnosti – temi koja, unatoč godinama obećanja, i dalje stvara probleme osobama s invaliditetom.
Antonio Rendulić, student koji se od 14. godine kreće u invalidskim kolicima, planirao je ovogodišnji odmor mjesecima unaprijed. Smještaj je odabrao isključivo prema oglašenim oznakama pristupačnosti: prilagođene sanitarije, široki prolazi, rampe. No po dolasku u kamp dočekalo ga je neugodno iznenađenje – rampa za ulazak u more, ključan detalj za samostalno kupanje, nije postojala. Bez tog osnovnog elementa, kaže, cijela „prilagođenost” pada u vodu, pa je bio prisiljen otkazati cijelo ljetovanje.
„Ako ne mogu samostalno ući u more, čemu onda sve ostale rampe?”, pita se Antonio, ističući da osobama s invaliditetom planiranje putovanja često znači višestruko provjeravanje svake sitnice – od visine pragova do dostupnosti toaleta na plaži.
Njegovo iskustvo nije iznimka. Premda turistički sektor svakog ljeta ističe projekte inkluzivnosti, potpuna prilagođenost ostaje sporadična, a provjera informacija o pristupačnosti najčešće pada na same putnike. Za Antonija i mnoge druge, to znači dodatne telefonske pozive, slanje fotografija prostora i nedoumice do samog dolaska.
Stručnjaci upozoravaju da tržište dostupnog turizma raste, ali tek će stvarne, provjerljive prilagodbe – od certificiranih rampi do točnih internetskih oznaka – omogućiti osobama s invaliditetom da bez barijera uživaju u ljetnim radostima. Do tada, poručuje Antonio, svako putovanje ostaje avantura s nepoznatim ishodom.