Moderni megaprojekti s ravnim krovovima, staklenim pročeljima i prostranim terasama niču doslovce u prvoj liniji do mora, često na šljunčanim plažama koje su dodatno nasipane. Iako se takve građevine predstavljaju kao „luksuzni turizam”, njihova je lokacija – pomorsko dobro – po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama javno dobro od općeg interesa koje ne može biti u privatnom vlasništvu niti se na njemu smije graditi bez valjane koncesije ili odobrenja za posebnu upotrebu.
Sustav kaže jedno, praksa drugo Prema propisima, bespravne građevine na pomorskom dobru ne mogu se naknadno ozakoniti; moraju biti uklonjene o trošku investitora, a ako je on nedostupan – lokalne samouprave. Unatoč toj jasnoći, uobičajena je pojava da moderni višekatni objekti ostaju netaknuti, a institucije poput Državnog odvjetništva (DORH) i Porezne uprave ne vide ili ne procesuiraju očitu korupcijsku piramidu.
Korak po korak do vile na plaži
- Investitor prvo naspe dio obale, proširujući česticu.
- Potom podiže vilu, nerijetko i bazen tik uz more.
- Građevinska inspekcija izlazi na teren, no rješenja o uklanjanju često ostaju mrtvo slovo na papiru.
- Dok traje spor, nekretnina se stavlja u turistički najam, a zarada premašuje potencijalne kazne.
Svatko šuti – i lanac ostaje čvrst Bez aktivnog djelovanja tužiteljstva i poreznih kontrola, bespravna gradnja postaje isplativa strategija. Trošak rušenja prebacuje se na javni proračun tek kada investitor „nestane”, a javno dobro – plaža – pretvara se u privatni posjed s rampom i kamerama.
Zakonski okvir postoji, ali dok nadležne institucije ostaju nijeme, luksuzne vile na hrvatskoj obali ostaju spomenici lancu tišine koji omogućuje nezakonitu gradnju.