Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić novoobjavljenom knjigom „Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane” vraća čitatelje u vrijeme kada su ulice Splita vrvjele osebujnim likovima – od redikula i imbrojuna do bonkulovića i vagabonda. Prvi dio izdanja, utemeljen na višegodišnjem istraživanju arhivskih zapisa i usmene predaje, u tančine portretira niz gradskih osebujnika čije su sitne „drame” uveseljavale prolaznike i ubrzano širile gradske špije.
• Paško Bonačić – Ključanica: nakon što je u slovenskoj „Prisilnoj delaonici” izučio đardinjerski zanat, 1926. je zbog svađe s bračkom gospodaricom parobrodom pobjegao u Split. Kad bi završio u policiji, tvrdio je da mu je „u ratu granata makla glavu”, a te je godine vrtuljke i cirkus zamijenio trgovinom.
• Ive B. – Mušica: „skoro normalan” dok ne mora krenuti – nije mogao odlučiti kojom nogom započeti hod pa je prolaznike molio da ga gurnu, a zaustavljao se tek o zid ili stablo. Nakon četverodnevnog lutanja Varošem sam se prijavio redarstvu, uz veseli zaključak: „Danas sam u kaštig”.
• Pušće: s jednom mnogo kraćom nogom i izobličenim licem stalni je sudionik karnevalskih povorki, nerijetko kao krnjina udovica ili prodavač tombola. Jedne je godine Rivom projurio kočijom, žlicom jedući razrijeđenu čokoladu.
• Arnerija Manjinjorgo de Zucchero: javni nosač koji bi mirno radio dok netko ne zazviždi. Tada bi razjaren jurio za „zviždačem” psujući, a povremena politička gorljivost odnijela ga je i iza rešetaka.
• Ante Milun – Milunica: raznosač oglasa u službi vlasnika prvog splitskog kinematografa Josipa Bepa Karamana. Umro je početkom 1920-ih, a pjesnik Ljubo Karaman Filos posvetio mu je pjesmu.
• Gobo Zore: nizak, s velikom grbom i dugačkim rukama koje su mu dosezale gotovo do tla – zabavljao je publiku na Hajdukovu igralištu salutirajući s centra prije svakog poluvremena.
• Stari Major: umirovljeni časnik krive noge koji se, neovisno o buri ili sparini, kupao na Firulama i Bačvicama. Po kavanu je odlazio u punoj uniformi, a po džepovima nosio – mačiće.
Borčićeva zbirka crtica svjedoči kako su gradski „mucigoti” i „farabuti” svojim svakodnevnim ritualima davali kolorit splitskim kalama. Autor podsjeća da je baš ta živopisna „mala povijest” nerijetko jasnija i slikovitija od velike, službene kronike.
Knjiga je već privukla pozornost lokalnih kulturnjaka, a Borčić planira javna predstavljanja na kojima će, uz projekciju starih fotografija, dočarati vrijeme kada su u Splitu zvižduk ili nečija čokolada na žlicu bili dovoljan povod za pravu gradsku predstavu.
