Dugogodišnja novinarka Suzana Lepan Štefančić ušla je u igru s kojom je godinama živjela – i iz nje izašla s knjigom „Časni suče, znamo se”. Izdanje nakladnika Despot Infinitus na 300-ak stranica kronološki prati desetogodišnji kazneni progon Zdravka i Zorana Mamića te njihovih suradnika, slučaj koji je, kako sama autorica tvrdi, „ogolio i nogomet i pravosuđe do kostiju”.
Glavne teze knjige • Istraga je pokrenuta u srpnju 2015., a Mamiće se tereti da su Dinamo oštetili za najmanje 115,8 milijuna kuna preko transfera Luke Modrića i Dejana Lovrena. • Prvo suđenje, premješteno iz Zagreba u Osijek, završilo je 2018. osuđujućom presudom; jedini koji je odslužio kaznu bio je poreznik Milan Pernar, preminuo prošle godine. • Drugi postupak („Dinamo 2”) još traje: optužnica na gotovo 700 stranica tvrdi da je iz kluba izvučeno 25,8 milijuna eura, a popis svjedoka broji gotovo 200 imena, od Vedrana Ćorluke do Matea Kovačića. • Treća optužnica – 2,2 milijuna eura podignutih s računa u Klagenfurtu – pripojena je drugoj, dok je nova priča o 500 000 eura mita otvorila još jedan spis, ovaj put protiv dvojice poduzetnika. • Troje sudaca koji su sudjelovali u predmetima protiv Mamića kasnije su sami sjeli na optuženičku klupu zbog sumnji u mito, što slučaj čini jedinstvenim u hrvatskoj pravosudnoj povijesti.
Život iza kulisa sudnice Autorica opisuje sudnicu kao pozornicu na kojoj su gledatelji imali priliku čuti kako se milijuni eura isplaćuju „na ruke” i kako se nogometaši i dužnosnici dogovaraju oko iznosa „kao da kupuju rajčice na tržnici”. U središtu je, naravno, bio Zdravko Mamić – od teatralnog otkaza odvjetničkom timu do trenutka kada je građevinskim radnicima koji su obnavljali sudsku zgradu podijelio tisuću kuna „za piće”.
Anegdote čitateljima približavaju unutarnji svijet hrvatskog nogometa. Bivši branič Dinama Dino Drpić svjedočio je da mu je transfer u Beşiktaş propao nakon što je Mamić turskim medijima poslao fotografiju njegove gole stražnjice: „I cijeli posao pada u vodu. U Beşiktaš na kraju odlazi Gordon Schildenfeld, a njegov je menadžer bio Mario Mamić.”
Knjiga se dotiče i „fenomena (ne)sjećanja”: izjava Luke Modrića „Ne sjećam se” postala je simbol procesa, a autorica objašnjava kako zaborav – stvaran ili fiktivan – ponekad ide na ruku obrani, a ponekad tužiteljstvu.
Bez presude – ni na papiru ni u stvarnosti Šest godina nakon prve presude i gotovo deset godina od otvaranja istrage, braća Mamić i dalje su u Bosni i Hercegovini koja ih ne želi izručiti, dok se drugi postupak vuče bez naznake završetka. „Suđenje Mamićima možda je najveći ispit s kojim se našlo hrvatsko pravosuđe”, naglašava Lepan Štefančić i dodaje da knjiga „nikoga ne osuđuje niti brani, samo dokumentira”.
Autorica je u međuvremenu napustila dnevno novinarstvo, ali ne i potrebu za pisanjem: „Materijala za dopunjeno izdanje bit će onoga trena kad padne presuda u drugom procesu.” Do tada, „Časni suče, znamo se” ostaje kronika jedne sudske epopeje i ogledalo sustava koji još traži vlastitu pravdu.
