Politička retorika neminovno nosi ideološki predznak, a njezin uspjeh ovisi o tome koliko se govornik prilagodi publici – ključna je teza izv. prof. dr. sc. Gabrijele Kišiček, stručnjakinje za retoriku s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Profesorica podsjeća da liberalne (lijeve) stranke najčešće naglašavaju jednakost i socijalna prava, dok konzervativne (desne) ističu tradicionalne vrijednosti, nacionalni identitet te gospodarski rast. „Lijeve opcije češće izazivaju empatiju, a desne se obraćaju osjećajima ponosa ili straha”, objašnjava Kišiček.
Strah, ljutnja, nada i ponos trenutačno su – pokazuje nedavno poljsko istraživanje koje spominje – najučinkovitije emocije u europskim govorima, što, prema njezinim riječima, desnici donosi osjetan politički vjetar u leđa. Ljevica se, drži, „pogubila u raznim temama – od prava LGBT osoba do pobačaja – dok su radnička pitanja pala u drugi plan”, pa su ih preuzeli konkurenti s desnog spektra.
Problem konfuznog centra
Sve više stranaka, posebice u EU-u, pokušava se ugurati u ideološki centar kako bi „osvojile sve birače”, no time samo zbunjuju publiku. Kišiček upozorava da birači preferiraju političare s jasnim stavovima, čak i kada se s njima ne slažu: „Politički oportunisti koji žele biti svima prihvatljivi često gube.” Rezultat je erozija velikih stranaka i jačanje „donedavnih marginalaca”.
Hrvatska scena
• SDP je, smatra, „odavno izgubio prepoznatljivu ljevicu”, a prostor je popunio Možemo!, premda se ni ta platforma dovoljno ne bavi klasičnim radničkim temama. • Na desnici nema stabilne, jake stranke; HDZ, Most i Domovinski pokret prema potrebi posežu za nacionalnim temama, ali takvo „parazitiranje na domovinskim vrijednostima” u konačnici razočara birače, kaže Kišiček.
Zvjezdani status kratka vijeka
Budući da današnji mediji sve pretvaraju u spektakl, političari prate trend i pretvaraju kampanje u show-program. „Nije problem postati nova zvijezda u politici, ali je problem trajati”, ocjenjuje. U vremenu eskaliranih emocija i nesigurnosti građanima će, prognozira, uskoro ponovno trebati „stabilni i racionalni vođe” spremni nuditi konkretna rješenja umjesto nepredvidljivog egzibicionizma.
Zaključno, Kišiček ističe da društvo bez jasne ljevice i desnice postaje plodno tlo za populiste: konfuzija otvara prostor onima koji strah i ljutnju znaju pretočiti u biračke glasove, dok se tradicionalne stranke bore s vlastitim identitetom i vjerodostojnošću.