Usred svakodnevnih ruskih raketnih i dron-napada, skupina volontera i susjeda obnavlja secesijske kuće u središtu Kijeva – i time šalje jasnu poruku da grad neće pokleknuti.
„We are trying to live like normal people despite the war”, kaže Lesja Danilenko, ponosna vlasnica obnovljenih vrata iz 1906. godine, čiji su prozorski nadsvjetnici dobili nadimak „croissant”, a ona ih radije uspoređuje s paunovim repom. Stanari su dovršetak radova proslavili dvjema improviziranim zabavama na pločniku.
Rat je samo jedan od protivnika. Aktivisti koji čuvaju stotinjak godina stare kuće u stilu ukrajinskog modernizma bore se i protiv beskrupuloznih developera, korumpiranih dužnosnika i hladne klime. Dmitro Perov iz udruge Heritage Kyiv tvrdi da „Kyiv is a city where money wins” i optužuje gradsku vlast za vezu s investitorima koji ruše zaštićene objekte. Gradonačelnik Vitalij Kličko odbacuje optužbe.
Gradom trenutačno kruže dvije opasnosti:
- Ruski projektili, koji su od početka 2025. pojačali razaranje i svakog tjedna ostavljaju razbijene prozore i ranjene fasade.
- Građevinski projekti što nestanak naslijeđa prikrivaju pričom o „arheološkim istraživanjima”. U četvrti Podil klasična pročelja 19. stoljeća sravnjena su s tlom dan nakon ruske invazije 2022.; danas ondje niče trgovačko-poslovni centar.
Povijest na rubu nestanka
• Od nekadašnjih 3 500 kievskih vila šećernih baruna preživjelo je samo 80 originalnih ulaznih vrata. • Jedan od najglasnijih zagovornika očuvanja, bloger i vodič Serhij Mironov, poginuo je 2022. u Bahmutu; mnogi njegovi istomišljenici danas su na bojištu. • Kuća iz 1910. obrasla bršljanom, u kojoj djeluje organizacija True Kyiv, obnovljena je uz pomoć volontera i danas služi kao filmski set i mali muzej.
„If we don’t defend architecture now nothing will be left”, upozorava Neli Čudna, nasljednica Mironovljeva rada. Ona pokazuje vilu skrivenu iza Nacionalnog instituta za traumatologiju: krov se urušio, golubovi gnijezde u prozorima bez stakala, otpad se skuplja pod bajkovitom kulom.
Umjetnik Jurij Pikul, stanar te kuće, uz smijeh je opisuje kao „very cool and a little bit cold”. Po njegovu mišljenju, problem leži u „nedostatku obrazovanja i ukusa” i dugom sjeni sovjetskog mentaliteta koji odvraća ljude od osobne brige za javni prostor.
Unatoč posljedicama rata i tržišnog pritiska, vrata Danilenkine kuće ponovno blistaju, baš kao i nova crvena vrata u Čudninoj vili. Za volontere to nije tek restauracija drva i stakla, nego „terapija” – način da Kijev, i dok bombe padaju, ostane grad kestena, kamilice i bijelih mačaka od štukature.