Kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev obnovio je svoj prijedlog o osnivanju Međunarodne agencije za biološku sigurnost (IABS) upravo uoči završne runde pregovora Radne skupine Konvencije o biološkom i toksičnom oružju (BTWC), koja u prosincu treba predložiti nova rješenja za globalnu kontrolu patogena.
Tokajev je ideju prvi put iznio 2020. u jeku pandemije, upozorivši na opasnost „oružavanja” ili zlouporabe bioloških materijala. U međuvremenu je Astana uvrstila inicijativu u svoju vanjsku politiku, donijela Zakon o biološkoj sigurnosti (2022.) i Radnoj skupini BTWC-a dostavila radne dokumente s detaljnim obrisima buduće institucije. Naglasak je proširen s tradicionalne biosigurnosti na sigurnosno-strateški pojam biosigurnosti, koji uključuje verifikaciju, znanstvene preglede i jačanje međunarodne suradnje.
Europska unija u svojim strateškim dokumentima rizike od bioloških prijetnji već označava kao rastući izazov. Globalna zdravstvena strategija EU-a poziva na „stronger international health architecture”, a Strateški kompas za obranu ističe potrebu anticipiranja rizika nastalih tehnološkim napretkom. Bruxelles stoga u kazahstanskoj ideji vidi nadogradnju postojećih projekata – od EU-ovih centara izvrsnosti za smanjenje CBRN rizika do programa izgradnje laboratorijskih mreža i sustava ranog upozorenja.
Suradnja ima i pravni okvir: Prošireni sporazum o partnerstvu i suradnji (EPCA) između EU-a i Kazahstana već predviđa zajednički rad na razoružanju i neširenju oružja. Unutar tog formata mogu se razviti zajedničke obuke, transparentna razmjena podataka ili pilot-projekti verifikacije, što bi praktično testiralo modele koje zagovara IABS.
Ipak, više država potpisnica BTWC-a – uključujući članice EU-a, Sjedinjene Države i Singapur – upozorava da se ne prejudicira konačan oblik nove institucije prije završetka rada Radne skupine. Posljednji kazahstanski prijedlozi zato predlažu postupno, konsenzualno približavanje: prvo platforma za znanstvenike, diplomate i civilno društvo, a tek potom formalna organizacija, slično putu kojim je nastala Organizacija za zabranu kemijskog oružja.
Za EU bi ulaganje u taj proces imalo višestruke koristi – od jačanja globalne zdravstvene diplomacije do osiguravanja da buduća pravila za sintetsku biologiju, umjetnu inteligenciju i genski inženjering odražavaju načela otvorenosti i odgovornosti. Dok tehnološke inovacije sve više brišu granicu između civilnog i dvojno upotrebljivog istraživanja, okvir poput IABS-a mogao bi postati ključni osigurač protiv zlouporabe.
Hoće li Astana i Bruxelles iskovati zajednički model, ovisit će o političkoj volji i sposobnosti da se tehničke rasprave pretoče u jasna, provjerljiva pravila. No već sama činjenica da se prijedlog male srednjoazijske države našao u središtu globalne rasprave pokazuje koliko je borba protiv budućih pandemija i biološkog oružja postala nedjeljiva od moderne sigurnosne politike.