Kanadski poduzetnik Antun Kikaš postao je dijelom suvremene hrvatske povijesti kada je 31. kolovoza 1991. s ugandskim Boeingom 737 pokušao prevesti 18-19 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde.
Kontrola leta iz Beograda preusmjerila je zrakoplov s planirane rute prema Trstu i hitnom slijetanju u Ljubljani te ga usmjerila u Zagreb, gdje ga je dočekala Jugoslavenska narodna armija. KOS i druge vojne službe zaplijenile su teret, a Kikaša uhitile. Sljedeća tri mjeseca, prema vlastitom svjedočanstvu, proveo je u zatvoru, izložen mučenju i premlaćivanju, sve dok nije razmijenjen za zarobljenog generala Milutina Aksentijevića.
Motiv je, kaže, bio jasan: hrvatska dijaspora u Torontu smatrala je da je učinkovitije poslati oružje nego novac jer su postojale sumnje da donirana sredstva ne stižu u cijelosti na bojišnicu. „Učinio bih opet isto za Hrvatsku”, izjavio je u veljači ove godine na Hrvatskoj radioteleviziji, prisjećajući se riskantne misije.
Kikaš, koji već 12 godina vodi hrvatsku televiziju u Torontu, ostao je glasni promicatelj istine o Domovinskom ratu: napisao je pjesmu o stradanju Vukovara i redovito ističe povjerenje u nove naraštaje. „Ja sam više nego sretan što imamo slobodnu hrvatsku državu i duboko vjerujem u mlađe generacije da će nositi baklju budućnosti Hrvatske”, poručuje.
Za hrabrost i junaštvo predsjednik Zoran Milanović uručio mu je 2021. Red kneza Domagoja s ogrlicom. Iako je zatražio status hrvatskog branitelja, rješenje još nije dobio. Njegovu priču ovjekovječio je redatelj Jakov Sedlar u igrano-dokumentarnom filmu „Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.”.
Tri desetljeća poslije, Kikaš ostaje simbol dijasporske solidarnosti i osobne hrabrosti: čovjek koji je bio spreman riskirati život, slobodu i poslovni uspjeh kako bi oružjem pomogao obrani Hrvatske na samom početku Domovinskog rata.
