Rovinj je krajem 19. stoljeća nosio nadimak „grad tvornica”. Statistika iz 1882. govori da se 37 % radno sposobnih Rovinježana bavilo obrtom i industrijom – neuobičajeno visok udio za malo primorsko mjesto. U isto vrijeme svega 24 % stanovništva živjelo je od poljoprivrede, a sedam posto od ribarstva.
Gospodarski procvat temeljio se na nizu pogona pokrenutih između 1847. i 1882. godine: od parnog mlina i tvornice tjestenine braće Blessich, preko cementare na Sv. Andriji, do tvornice duhana, stakla i sveća. Ukupno je u gradu djelovalo sedam škverova, što je privuklo i više od 2 000 stručnjaka premještenih iz Rovinja u pulski Arsenal.
U takvom ozračju pala je odluka da se Rovinj spoji na austro-ugarsku željezničku mrežu. Radovi na 21 kilometar dugoj pruzi Kanfanar – Rovinj službeno su otvoreni 23. prosinca 1873., uz veliku feštu ispod crkve Sv. Eufemije. Grad je očekivao dodatni zamah trgovine i izvoza, a pruga je to i omogućila: roba iz lokalnih tvornica stizala je brže do središnje Europe, dok su sirovine pristizale jeftinije.
Premda je kasnije dio industrijske proizvodnje preseljen ili ugašen, pruga je ostavila dubok trag u urbanom tkivu Rovinja. Danas gradske vlasti razmatraju nove sadržaje duž nekadašnjeg kolosijeka – od rekreacijskih staza do kulturnih punktova – vraćajući u fokus infrastrukturu koja je svojedobno lansirala Rovinj među najrazvijenije sredine Istre.