Jedan od najprepoznatljivijih simbola Zadra – pješački most koji spaja Poluotok i Voštarnicu – nastao je iz višedesetljetne borbe stanovnika s lošom povezanosti dviju obala.
Prvo rješenje bile su barke i mali parobrodi. Već početkom 20. stoljeća, kako je stambena i industrijska četvrt na „suprotnoj“ strani luke naglo rasla, sve se glasnije tražilo trajno rješenje. Dugo ‑ između obala sv. Roka i Voštarnice – nije bilo ničega osim vode.
Prvi most: 1928. Vlada je 1917. odobrila projekt, a radovi su počeli 1927. godine. Most dug 152 i širok 7 metara, s okretnim srednjim rasponom, svečano je otvoren 28. listopada 1928. Na armiranobetonskim pilonima ležala je čelična konstrukcija koja se u središtu mogla zakrenuti za prolazak brodova; potpuno otvaranje trajalo je točno minutu. Električni motor pokretao je mehanizam, osvjetljavalo ga je 15 kandelabra, a pješačke staze popločane su asfaltnim pločicama.
Eksplozija i pontonac Prvi je most nestao 17. rujna 1944. kada je avionska bomba pogodila teglenicu punu mina pod njegovim lukom. Detonacija je most rastrgala – dijelovi su navodno letjeli gotovo kilometar dalje. Pet godina dvije su gradske obale ponovno bile odsječene.
Privremeno rješenje stiglo je 1949. kada su vojnici postavili drveni pontonski „most na bačvama“. Premda zamišljen kao kratkoročno rješenje, postao je nezaobilazan dio svakodnevice: početkom 60-ih preko njega je dnevno prelazilo i do 25 000 ljudi.
Novi most: 1962. Definitivno rješenje stiglo je 12. svibnja 1962. Otvoren je novi željezni most, također dugačak 152 metra, ali širi šest metara te postavljen na kamene postamente. Projektirao ga je inženjer Vojislav Bradarić, a izgradnja je stajala 140 milijuna tadašnjih dinara. Most je dobio ugrađeni mehanizam za otvaranje, no upotrijebljen je samo jednom – nedugo zatim nosivi se stup slegnuo pa je sustav trajno ugašen.
Dok je trajala gradnja, pontonac je bio premješten pedesetak metara južnije, pa je Zadar neko vrijeme imao čak dva mosta paralelno. Pontonska konstrukcija ubrzo je demontirana, a novi je most ostao svakodnevni pješački koridor koji danas mnogi Zadrani više ni ne primjećuju – iako je upravo on zauvijek promijenio život grada.