Rijeka u ožujku 1980. brinula se o istim svakodnevnim sitnicama kao i danas, ali rješenja su zvučala gotovo futuristički.
Najvidljivija promjena stigla je na tada novo parkiralište na Delti. Grad je odlučio sniziti cijene kako bi ispunio prazna mjesta: prvi sat stajao je svega dva dinara, drugi pet, a treći deset, dok je cjelodnevno (osmosatno) parkiranje koštalo 35 dinara. Logika je bila jasna – bolje popunjena mjesta nego prazan asfalt i gubitak u blagajni.
S istim se dobronamjernim pragmatizmom tražilo rješenje i za noćne muke putnika bez prijevoza. Građani su se žalili da taksi vozači izbjegavaju kratke vožnje, a na kolodvorima se čekalo i po pola sata. Spasonosno se činio radio-taksi – tada moderna usluga koja je već bila dostupna drugdje. Za pokretanje sustava trebalo je osigurati dispečerski centar i opremiti vozila primopredajnicima, no taj je zahvat značio znatan trošak kojem grad još nije bio dorastao.
Dok su putnici čekali taksi, cestari su čekali čudo tehnike. Grad je iz Slovenije unajmio specijalni stroj kojeg su novine prozvale „robotom“. Uređaj je kombinirao plinske plamenike i mehaničke strugalice: plamenici su omekšavali asfalt, a strugalice potom ravnale površinu. U nekoliko dana trebao je proći Svetozara Markovića, Radničku, Žabicu i prilaz glavnom željezničkom kolodvoru, ostavljajući za sobom glađi kolnik i, vjerovalo se, brže prometovanje.
Riječke su novine tih dana bile pune rupa na pločnicima, divljih plakata i vječne prometne gužve, no energija kojom je grad pokušavao doskočiti problemima podsjeća da tehnološki optimizam nije počeo s današnjim smart-gradovima. Ponekad su – barem na Delti – bila dovoljna i dva dinara.