Deveti svibnja 1976. ostao je zauvijek upisan zlatnim slovima u splitsku nogometnu kroniku. Hajduk je te nedjelje u Beogradu deklasirao najvećeg konkurenta za titulu, Partizan, s nezamislivih 6:1 i tako napravio ključan korak prema trećoj uzastopnoj duploj kruni momčadi trenera Tomislava Ivića.
Susret je bio sve samo ne običan ligaški dvoboj. Split i Dalmacija već su tjednima živjeli za dvoboj na stadionu JNA: zvonila su crkvena zvona, na prozorima su se vijorili bijeli lancuni, a navijači su sanjali nastavak niza trofeja generacije koja je već osvojila sve što se moglo osvojiti. Igralo se protiv izravnog rivala; pobjednik je praktički rješavao prvenstvo.
Hajdukovi su se nogometaši, u vrhunskoj formi i vođeni legendarnim strategom, rastrčali beogradskim travnjakom i već do poluvremena načeli domaćina. Kada je na semaforu zasvijetlio konačnih 6:1, tribine su utihnule, a beogradska publika nemoćno je gledala najteži domaći poraz Partizana u tadašnjoj Prvoj ligi.
Trijumf u Beogradu smanjio je zaostatak Bijelih na samo dva boda i otvorio put prema povijesnom ostvarenju – trećoj uzastopnoj dvostrukoj kruni, pothvatu koji dotad nikome nije uspio. „Zlatna generacija” Hajduka tako je još jednom potvrdila status jedne od najvećih momčadi koje je jugoslavenski i hrvatski nogomet ikad imao.
Četiri i pol desetljeća kasnije taj je susret i dalje mjera slave u splitskom klubu, a svibanj – mjesec u kojemu su Bijeli često pisali najveća poglavlja svoje povijesti – i danas budi sjećanja na dane kad su se kampaneli oglašavali, a cijela regija živjela za svakoga tko je nosio sveti bijeli dres.
