Građanska inicijativa „Mjesto koje hoće živjeti 2020” objavila je drugu ispovijed u svojem serijalu o posljedicama azbesta u Vranjicu. Nakon prvog svjedočanstva, nova priča donosi potresne detalje o Ljubomiru, lokalno zvanom Juban, koji je preminuo od mezotelioma – bolesti što ju mještani nazivaju „vranjička”.
• Ljubomir je rođen 1954. i cijeli je život proveo 300 metara od tvornice azbestno-cementnih proizvoda Salonit. • U tvornici je radio nešto više od 15 godina. • Godine 2016. zbog bolova u ramenu obavio je snimanje pluća i punkciju, nakon čega mu je potvrđen mezoteliom.
Sin Davor (36) za inicijativu je opisao slijed događaja:
„Odmah po dijagnozi krenule su kemoterapije. Nakon tri tretmana tumor se smanjio dvadeset posto, ali poslije šeste, zadnje doze, toliko je narastao da više nije bilo mogućnosti liječenja.”
Agonija je, kaže, ubrzo postala svakodnevica: ogromna količina tekućine u plućima izazivala je neprekidno gušenje, a karcinom se proširio na druge organe, uključujući mozak. „Nije više znao ni tko je ni gdje je”, prisjeća se sin. Posljednja tri dana života Ljubomir je proveo u bolnici bez svijesti te je preminuo sa 63 godine.
Inicijativa nastavlja prikupljati i objavljivati slična svjedočanstva, upozoravajući na dugotrajne i često smrtonosne posljedice izloženosti azbestu u Vranjicu, nekadašnjem industrijskom središtu čije se nasljeđe danas mjeri izgubljenim životima i obiteljskim tragedijama.