Prošlo je točno jedanaest godina otkako je preminula Violeta "Vicky", jedina žena koja je ratne 1991. nosila oznake vukovarskog HOS-a. Suborci je i danas opisuju kao simbol hrabrosti i odanosti ‒ ratnicu kakvu je, kažu, bilo teško pronaći i među muškarcima.
Tijekom krvavoga ljeta i jeseni 1991. Violeta je ostavila obitelj i trogodišnjeg sina kako bi se priključila obrani razorenog Vukovara. U jednom od posljednjih intervjua objasnila je da joj je granatirani grad bio jedini izbor:
„Pucali su po ženama i djeci. Shvatila sam da ne mogu štititi samo svog sina dok drugi stradavaju. Morala sam braniti i tuđu djecu, i grad koji se raspadao.”
Ostala je u Vukovaru do samoga pada. „Gdje sam imala otići? Tuga zbog pada grada miješala se s tugom izdaje… Mjesecima smo se nadali pomoći, a onda su nam, u grad smrti, vratili djecu i žene koje smo već poslali na sigurno”, prisjećala se tiho.
Nakon okupacije završila je u logoru, gdje je bila brutalno zlostavljana ‒ i to pred vlastitim djetetom. Unatoč svemu, suborci svjedoče da nikada nije napustila položaj niti se žalila. Dobila je pušku „rumunjku” i držala se najopasnijih linija, dok su, kažu, neki muškarci odustajali.
Zapovjednik postrojbe Zvonimir Ćurković opisao ju je riječima: „Rat, logor, patnja – križ koji je nosila s nevjerojatnom snagom. Vicky je bila srce koje hoda… Sad znamo da je s anđelima. Ipak, to je slaba utjeha.”
Rat ju je, podsjećaju prijatelji, slomio fizički, ali ne i duhovno. Danas, jedanaest godina nakon njezine smrti, Violeta ostaje trajna inspiracija braniteljima i civilima koji su u njoj vidjeli nepokolebljivu volju da se obrani grad ‒ i sva djeca koja su u njemu tada živjela.