Sandro Silajdžić (37) posljednjih je 32 godine smatrao Sjedinjene Države svojim domom. U Atlantu je stigao još kao petogodišnji izbjeglica iz ratom pogođene Bosne i Hercegovine i živio s valjanom Zelenom kartom – sve dok ga u svibnju 2025. američka služba za imigraciju i carinu (ICE) nije uhitila i deportirala u Hrvatsku.
Silajdžićev problem seže u 2006., kada je kao maloljetnik uhvaćen s vrećicom marihuane. Godinama je vjerovao da će taj prekršaj ostati jedina posljedica. No 2014. je, pri povratku s odmora, na aerodromu u Atlanti zaustavljen i upućen na imigracijski sud.
„Od tada sam svake godine morao obnavljati privremene putne isprave. Mislio sam da će sudac reći da je sve to besmisleno, dati mi državljanstvo i pustiti me kući”, prisjetio se u razgovoru za RTL. Umjesto toga, devet godina kasnije završio je iza rešetaka.
Mjesec i pol dana proveo je u zatvoru, smješten među optuženicima za teža kaznena djela. „Izgubio sam 11 kilograma. Bilo je prljavo, sve nas trpaju na isto mjesto – zbog droge, ubojstava, pedofilije…”, kaže. Nakon toga slijedilo je još sedam mjeseci u pritvorskom centru za migrante.
Za odvjetničke usluge isplatio je 15 000 dolara, ali tvrdi da obrana nikada nije ni pokušala spriječiti deportaciju. Konačnom presudom dobio je desetogodišnju zabranu povratka u Sjedinjene Države.
Bez krova i papira u Zagrebu Prije petnaestak dana sletio je u Zagreb – gradu koji je prije posjetio samo jednom. Ondje se suočio s birokratskim labirintom: za osobnu iskaznicu i OIB potrebna mu je prijavljena adresa, a stan ne može unajmiti jer nema dokumente ni novac. „Sve je naopako”, kaže, ističući da mu je i policija priznala kako mu ne zna pomoći.
Silajdžić upozorava da su u sličnom položaju tisuće ljudi koji godinama rade i žive u Americi. „Svi se boje putovati. Nitko ne zna što će se dogoditi”, dodaje, potresen činjenicom da zbog zabrane iduće desetljeće neće moći posjetiti grobove majke i bake u Atlanti.
Bez posla, smještaja i pravno-statusnog rješenja, 37-godišnji povratnik trenutačno traži bilo kakav posao i krov nad glavom u Hrvatskoj. „Ostao sam bez svega”, rezimira svoju situaciju, ne znajući hoće li mu nova država ikada postati dom poput onog koji je izgubio.