Islandska intimna drama „Ljubav koja ostaje” redatelja Hlynura Pálmasona ponijela je glavnu nagradu na netom završenom festivalu Cinehill u Fužinama. Pálmason se publici i žiriju zahvalio videoporukom, istaknuvši da mu je priznanje iz Hrvatske posebno važno jer film govori o univerzalnim temama ljubavi, obitelji i prolaznosti.
Film je snimljen u redateljevu rodnom Höfnu, a ispred kamere se, uz profesionalne glumce, pojavljuju i njegova djeca, pas te kokoši. Radnja prati naizgled savršenu obitelj – majka umjetnica, otac ribar i troje djece – čiji se sklad s vremenom postupno urušava. „Želio sam da priča govori o dvoje ljudi koji se vole, ali se polako otuđuju, bez klišeja ljubomore ili preljuba”, objašnjava Pálmason.
Četvrti autorov igrani film oblikovan je tijekom sedam godina. Prvu scenu, u kojoj se krov kuće diže u zrak, ekipa je snimila još 2017., a ostatak materijala nastajao je fragmentarno. Ta doza magičnog realizma, kaže redatelj, proizašla je iz želje da „se u filmu može dogoditi bilo što” i da se slijedi ono što naziva Ginsbergovim pravilom: „Prva misao, najbolja misao.”
Obiteljska radionica na setu Pálmason uobičajeno radi s malom, uigranom ekipom, a velika je posebnost projekta uključivanje njegove djece, koja su kroz igru i višegodišnje kućne snimke postala važan dio filma. „Nijedno od njih ne mašta o glumačkoj karijeri. Njih prvenstveno zanima koliko će biti plaćeni”, našalio se redatelj, dodavši da je atmosfera na setu bila opuštena i razigrana.
Humor – osobito crni – smatra ključem svake kreativnosti. „Što god radili, morate u tome naći humor, jer inače vas sve može izludjeti”, kaže, prisjećajući se scene u kojoj lik pjeva bijesnu pjesmu mrzeći bivšu suprugu: „To je prevršilo svaku mjeru, ali mene upravo takva situacija silno veseli.”
Lik majke umjetnice inspiriran je redateljevim vlastitim vizualnim radom. Na platnu od pamuka postavlja metalne ploče čiju hrđu zimsko vrijeme pretvara u apstraktne otiske – tehniku koju, kaže, nije preuzeo ni od koga drugog. Iako je studirao filmsku režiju u Kopenhagenu, kiparstvo i slikarstvo stalno su ga pratili: biblioteka likovne akademije bila mu je, priznaje, gotovo drugi dom.
Povratak korijenima Nakon desetljeća provedenog u Danskoj autor se vratio na Island kako bi djeci omogućio djetinjstvo kakvo je i sam imao. Obitelj danas živi izvan Höfna, a kada ne snima filmove, Pálmason bilježi svakodnevicu 35-milimetarskom kamerom, popravlja kuću i njeguje malu farmu.
Snažna kombinacija prirodnog okruženja, osobne mitologije i crnog humora osvojila je žiri Cinehilla. Publika u Fužinama mogla je vidjeti kako islandski pejzaži, životinje i obiteljski rituali postaju pozornica za priču o ljubavi koja, iako se s vremenom mijenja, ostaje upisana u svakom kadru.