Dok na terenu tinjaju oružani okršaji, iza zatvorenih vrata vode se krhki pokušaji smirivanja iransko-američke krize. Washington govori o „vrlo snažnim razgovorima”, ali Teheran te tvrdnje uporno odbacuje, a iz dostupnih diplomatskih izvora proizlazi da se trenutačno vode tek ograničeni, preliminarni kontakti.
Telefonske linije ipak nisu potpuno tihe: iranski zamjenik šefa diplomacije Abbas Araghchi i američki posebni izaslanik Steve Witkoff navodno su nekoliko puta razgovarali, no bez ikakva opipljivog pomaka. Istodobno, razne regionalne sile – Pakistan, Turska, Egipat – nastoje ublažiti napetosti, a Oman se, kao dugogodišnji povjerljivi posrednik Teherana, ponovno nameće kao ključna karika u lancu neizravne komunikacije.
Kratak nalet optimizma zavladao je financijskim tržištima nakon špekulacija da bi se izravan susret mogao dogoditi u Islamabadu. Međutim, osjetljiva iransko-američka povijest i nedavno propali pokušaji pregovora – u veljači i lipnju 2025., pokopani izraelskim napadima uz američku potporu – ostavili su dubok trag nepovjerenja. Dok Washington privremeno drži na ledu najavljene udare na iranski energetski sektor, sukobi nižu nove žrtve i produbljuju sumnjičavost.
Za Sjedinjene Države riječ je o strateškoj kalkulaciji; za iranski režim o pitanju golog opstanka. U igru se uključuje i Izrael, djelujući prema vlastitim sigurnosnim računicama, što dodatno komplicira traženje kompromisa. Ni unutar Teherana nema jedinstvenog stava: tvrda linija, predvođena političarima poput Mohammada Baghera Ghalibafa, postavlja visoke uvjete i odbija svaki nagovještaj popuštanja bez jasnih garancija.
Washington, suočen s rastućim gospodarskim pritiskom i nezadovoljstvom zaljevskih saveznika, traži izlaz koji bi sačuvao regionalnu ravnotežu, ali pritom izbjegao politički rizik pred domaćom publikom. Ključna pitanja tek čekaju odgovor: koliki dio nuklearnih i raketnih kapaciteta Iran želi staviti pod nadzor, je li SAD spreman ukinuti sankcije, jamčiti sigurnost te priznati Teheranu određeni stupanj kontrole u i oko Hormuškog tjesnaca.
Otvoreni diplomatski kanali dokazuju da volja za razgovorom postoji, no golemi jaz između formalnih pregovora i održivog sporazuma zasad ostaje nepremostiv. Sadašnja realnost, obilježena proturječnim porukama i tenzijama na terenu, sugerira da je sveobuhvatni dogovor – bez obzira na povremene zrake optimizma – još uvijek na dugom štapu.
