Teheran – Nakon šest godina neprekidne suše iranski gradovi približavaju se „nultom danu“ – trenutku kad vodovodni sustav prestaje raditi. Južni dijelovi Teherana već su početkom prosinca ostali bez kapi, a noćna isključenja tlakova pretvorila su se u svakodnevicu.
Čelnik regionalne vodoprivrede početkom studenoga je upozorio da je pet glavnih brana koje opskrbljuju glavni grad popunjeno tek 11 %. Predsjednik Masoud Pezeshkian otišao je korak dalje: „Ako do prosinca ne padne kiša, morat ćemo uvesti striktnu racionalizaciju; ako ni tada ne padne, morat ćemo iseliti Teheran.“ U metropoli živi oko 10 milijuna ljudi.
Prosvjedi s parolom „Voda, struja, život – naše pravo“ izbijali su još tijekom ljeta, no krajem godine pretvorili su se u najveće demonstracije posljednjih godina, koje je vlast surovo ugušila. Uzrok je širi – rekordna inflacija, kolaps riala i ukidanje subvencioniranog tečaja koji je državu lani stajao 18 milijardi dolara. Posljedica su dodatna poskupljenja hrane, već 72 % skuplje nego lani.
Klimatska lupa na stare pogreške Znanstvenici upozoravaju da su se prosječne temperature iranskih gradova od 1990. do 2022. dizale dvostruko brže od svjetskog prosjeka. No klimatski stres pojačava i desetljeća pogrešnih odluka: napuštanje drevnog sustava kanata – 70 000 podzemnih tunela starih 2 500 godina – te manija gradnje brana. Od 1962. izgrađeno je 58 brana koje zadržavaju četvrtinu svih iranskih voda, ali i ubrzano isparavaju, dok uzvodna područja ostaju suha.
Nakon revolucije pritisak na samodostatnost doveo je do goleme eksploatacije podzemlja; ugrađeno je više od milijun crpki, 90 % za poljoprivredu. Kanati su presušili, a u Isfahanu se bilježi opasno slijeganje tla.
Regionalni sukob za svaku kap Kriza ima i međunarodnu dimenziju. Dovršetkom brane Pašdan na rijeci Harirud, talibanske vlasti u Afganistanu sada kontroliraju oko 80 % dotoka prema Iranu, čime mogu „zatvoriti slavinu“ drugom po veličini gradu Mašhadu. Lani su već zabilježeni oružani sukobi na Helmandu, a Harirud uopće nije reguliran sporazumom.
Stručnjaci sa sveučilišta u Pusanu procjenjuju da će do kraja stoljeća tri četvrtine najsušnijih regija svijeta riskirati vlastiti „nulti dan“, trećina već prije 2030. Iran, upozoravaju, pokazuje kako kombinacija klimatskih promjena, lošeg upravljanja i ekonomskih pritisaka može dovesti ne samo opskrbu, nego i političku stabilnost na rub ponora.