Bio je 5. kolovoza 1995. – vrhunac operacije „Oluja”. Tenkovski vod 4. gardijske brigade upravo je izbacio motore nedaleko od sela Oćestovo kako bi zauzeo položaje prema Benkovcu. U trenu je nastao kaos: zbog kratkog spoja na električnom okretanju kupole proradio je spregnuti mitraljez. Tri vojnika su pala, a zapovjednik voda Neven Šerić pogođen je s tri metka kroz desno koljeno.
„To je bilo krvi na sve strane i nikako zaustavit”, prisjetio se Šerić, koji je samo mjesec dana ranije, na sv. Ivana, napustio bojište kako bi u Solinu oženio trudnu Anitu.
Na položaj stiže medicinska sestra Iris Čović Dević – Ira, dragovoljno vraćena s bolovanja kako ne bi propustila napad na Knin. Jedna je ekipa već pokušavala pronaći venu, ali vremena je bilo sve manje. „Da sam došla koju minutu kasnije bilo bi prekasno”, kaže Ira. Hladnokrvno otvara venski put, postavlja infuziju i organizira evakuaciju.
Nosilima i trkom ranjenika spuštaju na kninsko nogometno igralište, no ondje helikoptera nema. Dok zapovjednici grme preko motorola, Šerić svako malo dolazi k svijesti i ponavlja: „Ajme meni, neću vidit svoga diteta!”. Helikopter napokon slijeće, Ira ostaje uz pacijenta i prati ga do splitske bolnice.
Operacija noge završava uspješno, no rat je za Šerića gotov. Kost zarasta pogrešno, ugrađuje mu se metalna šipka, a medicinska sestra koja mu je spasila život nastavlja brinuti o njemu sljedeće tri godine – od prvog susreta s novorođenom kćeri Jelenom, preko rehabilitacije pa sve do operacije spajanja živaca u Njemačkoj.
Zahvaljujući brzoj reakciji kolegice iz brigade, Anita nije postala udovica, a 5. kolovoza 1995. uz oslobađanje Knina rođeno je i neraskidivo prijateljstvo koje traje do danas.