Sedamnaesti prosinac u Hajdukovu kalendaru nosi dvostruku emociju – tihu tugu zbog odlaska Vojmira Voje Kačića 2020. godine te veselo prisjećanje na čudesnu predstavu devetnaestogodišnjeg Ivice Šurjaka iz 1972.
Vojo Kačić (Pučišća, 29. ožujka 1934. – Split, 17. prosinca 2020.) desetljećima je bio čovjek iz sjene u stručnim stožerima Tomislava Ivića, Ante Mladinića, Branka Zebeca i drugih. U Hajduk je ušao 1962. na poziv Mladinića kad je obnavljana klupska škola nogometa, a posvetio se radu s vratarima i potrazi za mladim talentima – mnogi Splićani i dan-danas pamte preporuku „poslao me šjor Vojo”.
Najbliže prvoj trenerskoj liniji stigao je u završnici sezone 1973./74. Nakon tučnjave u derbiju s Crvenom zvezdom 1. svibnja 1974. glavni trener Ivić bio je suspendiran, pa je Kačić s ceduljicama što su stizale preko ograde vodio posljednja tri susreta: 0:0 protiv Željezničara u Sarajevu, 4:1 protiv Borca na Starom placu i odlučujućih 2:0 na Karaburmi protiv Beograda. Ti rezultati donijeli su Hajduku naslov prvaka, a Kačiću vječni, premda skromni, dio slave.
Gotovo tri desetljeća, sve do 1991., ostao je neizostavan dio kluba – profesor tjelesnog, trener vratara, tihi autor mnogih uspjeha. Splitski navijači zato 17. prosinca pamte i po tom nenametljivom, ali ključnom liku.
Isti datum, ali 1972., donio je sasvim drugačiju priču. Na sunčanom zimskom popodnevu Starog placa mladi Ivica Šurjak odigrao je, prema riječima suvremenika, možda „najbolju partiju života”. Tada 19-godišnji ofenzivac, još bez reprezentativnog iskustva, izluđivao je desnog beka Petra Krivokuću do te mjere da se o njegovim driblinzima govorilo diljem zemlje. Selektor Vujadin Boškov pozvat će ga pod državni stijeg tek sljedeće jeseni, ali 17. prosinca 1972. već je upisao vlastitu legendu.
Za Hajdukove navijače zato svaki 17. prosinca nosi pomiješane emocije: tugu za nenametljivim profesorom koji je obilježio zlatno doba i ponos na mladića koji je jednoga sunčanog zimskog dana zauvijek razgalio Stari plac.