Na današnji dan 1671. u Bečkom Novom Mjestu odsječene su glave dvojici najmoćnijih hrvatskih velikaša — Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu. Pogubljenje je okončalo Zrinsko-frankopansku urotu, očajnički pokušaj hrvatskog i ugarskog plemstva da zaustave sve tvrđu centralizaciju i germanizaciju koju je provodio car Leopold I.
Vašvarski mir kao okidač
Mir potpisan 1664. nakon sjajne habsburške pobjede nad Osmanlijama šokirao je plemiće: car je, radi širih diplomatskih interesa, neprijatelju prepustio već oslobođena područja. Ogorčenje je prvo kanalizirao ban Nikola Zrinski, a poslije njegove iznenadne smrti vodstvo su preuzeli brat Petar i šurjak Fran Krsto. Urotnici su tražili potporu Luja XIV. i drugih europskih dvorova, ali je ona izostala; unutar tabora rasle su nesuglasice i izdaje.
„Pomirenje” koje je bilo varka
Kad je dvor razotkrio njihove planove, car je najutjecajnije plemiće pozvao na navodno pomirbeni sastanak. Čim su stigli u Beč, uhićeni su i nakon kratkog, unaprijed režiranog suđenja osuđeni na smrt zbog veleizdaje. Pogubljenje 30. travnja 1671. odvijalo se iza zatvorenih gradskih vrata pod snažnom vojnom pratnjom — jasna poruka svakome tko bi pomislio na pobunu.
Zgažena moć, ali rođen mit
Sa smrću vođa ugašen je i politički utjecaj obitelji Zrinski i Frankopan; imanja su im zaplijenjena, a preživjeli raspršeni. Ipak, njihov simbolički kapital rastao je: oproštajno pismo koje je Petar u tamnici napisao supruzi Katarini postalo je potresno svjedočanstvo ljubavi i dostojanstva. Rečenica uklesana na njihovu zajedničkom grobu u Zagrebačkoj katedrali, „Navik on živi ki zgine pošteno”, pretvorila se u trajni moto hrvatske težnje za slobodom.
Povijesni odjek
Otkriveni posmrtni ostaci preneseni su 1919. u Zagreb, gdje i danas privlače hodočasnike povijesti. 355 godina kasnije Zrinski i Frankopan ostaju sinonim otpora tuđinskoj samovolji te podsjetnik da politički poraz katkad rađa najtrajnije simbole nacionalnog identiteta.