Tony Cetinski nedavno je otkazao koncert u novosadskoj dvorani SPENS čim je, kako tvrdi, doznao da je ondje početkom 90-ih djelovao logor. Na društvenim mrežama napisao je da su mu zbog te odluke stigle i prijetnje smrću te zaključio kako je „teško da će ikada više otići u Srbiju”.
Iako hrvatski izvođači redovito nastupaju u susjedstvu, pojedine im lokacije i datumi i dalje bude bolna sjećanja. Cetinski tako samo slijedi trag koji su zacrtala dvojica velikana domaće glazbe – Oliver Dragojević i Mate Mišo Kovač.
Oliverova neizbrisiva rana
Prema riječima supruge Vesne, Oliver se nikad nije uspio odmaknuti od prizora bombardiranog Dubrovnika na kojem su gorjeli brodovi, uključujući i onaj njegova punca. „Miljenko, nemojte vi ništa brinuti. Ja sam puno tamo radio, bio sam milijun puta, ako će vas to utješiti ja više nikada neću tamo pjevati”, poručio je tada tjeskobnom tastu.
Ponuda za povratak u Beograd bilo je mnogo, ali Dragojević je na pitanje novinara hoće li doći samo kratko uzvratio: „Hoću… kad vratite sve naše nestale. I kad pokupite mine što ste posijali. Znači nikad”. Njegova je odluka ostala nepromijenjena do kraja života.
Mišina zavjet sinu Ediju
Mišo Kovač posljednji je put pjevao u Beogradu prije Domovinskog rata. Sin Edi, koji se sa 16 godina dragovoljno priključio obrani Hrvatske, smrtno je stradao 1992. godine, a ta je tragedija zapečatila Mišinu odluku: „Nakon Edijeve smrti ja u Beogradu više nemam što tražiti. Zvali su me sto puta, nudili lovu koja se ne odbija, ali ja sam odbio. I opet bih…”.
Pjevač se prisjetio kobne noći kad je doznao za sinovu ozljedu i dramu koja je uslijedila do Edijeve smrti od sepse. „Uzeo sam mu ruku. Poljubio sam ga u čelo i u prsa i rekao ‘gotovo je’. Tako je i bilo”, ispričao je Mišo, dodavši da je na sprovodu na Mirogoju bilo 50 tisuća ljudi, a Edi je posmrtno odlikovan za sudjelovanje u obrani Domovine.
Tri priče, ista crta
Cetinski, Dragojević i Kovač, svaki iz vlastitog razloga, povukli su jasnu granicu između glazbe i rana Domovinskog rata. Njihove riječi pokazuju koliko su osobni gubici i ratne uspomene i tri desetljeća poslije jači od svakog honorara i svake rasprodane dvorane.
